Hrvatska se ne smije odricati svog antifašističkog naslijeđa

Treću godinu zaredom obilježavanja Dana antifašističke borbe u Brezovici prošlo je bez državnog vrha. Iako svjetski čelnici u pravilu ponosno obilježavaju borbu protiv fašizma, naš trojac na čelu države smatra da je dovoljno poslati priopćenje i izaslanika. Stoga ne čudi da ni većina naroda ne zna zašto im je jučer počeo produženi vikend, bitno je samo da zbog nečega imaju slobodan dan.

Prigodu za odmor iskoristili su i premijer, predsjednica RH i predsjednik Sabora, jer u njihovim radnim kalendarima jučer nisu zabilježene nikakve druge službene obveze zbog kojih barem jedno od njih troje nije stiglo otići u Brezovicu. Predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović to ne bi bio ni prvi put, posljednji put je tamo bila 2015. godine s tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem i potpredsjednicom Sabora Dragicom Zgrebec.

Zašto joj onda problem sada ići, zašto je to problem i dvojcu s dvije strane Markova trga? Je li razlog za to strah od desnice koja ionako premijeru i šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću već radi probleme u stranci ili nitko od njih nije načisto što misli o antifašizmu? To se pitanje posebno otvara kad se državni vrh, s druge strane, posve jasno određuje o Bleiburgu i osniva posebna povjerenstva da bi nakon godine dana zaključili kako ploči s pozdravom “za dom spremni” možda ipak nije mjesto u Jasenovcu.

Zanimljivo je to odbijanje HDZ-ova državnog vrha da se izravno identificira s antifašističkom baštinom, posebice kad se zna da je upravo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odredio da se 22. lipnja slavi kao Dan antifašističke borbe, do tada, u bivšoj Jugoslaviji, ovog praznika nije bilo. Vjerojatno je želio dokazati da su Hrvati, osim mračnijeg dijela prošlosti s NDH, imali i jaku oružanu pobunu protiv nacizma i fašizma, a da to dodatno “zazida”, antifašizam i ZAVNOH ugradio je i u Ustav.

Hrvatska je imala snažan organizirani otpor fašizmu u Drugom svjetskom ratu pa je pitanje zašto netko danas misli da tako snažan adut treba odbaciti?