Hrvatska se pretvara u mali Izrael, ali u bogato društvo vodi - bogata kultura

Kad bi netko s nekog nepoznatog planeta gdje vlada kultura zalutao na hrvatski planet u kojem (još) dominira ideologija, pomislio bi da se Hrvatska priprema za rat. Državne vlasti toliko govore o oružju i naoružavanju, o obrani i sigurnosti, o vojnicima i vojsci da bi se nekome neupućenom moglo (pri)činiti da je došao u neku drugu državu ili da Lijepa Naša od sebe stvara mali Izrael u regiji.

Kult pobjedničke vojske održavaju i države i nacije koje nisu stvarane na tolikim žrtvama i herojstvu svojih vojnika da bi se išta smjelo predbacivati Hrvatskoj u kojoj ratna generacija nosi na sebi i u sebi i svečane i bolne uspomene na rat. Hrvatska je vojska dio slave i identiteta današnje države. Postoji moralna obveza hrvatske države i njezinih državljana da njeguju veličinu svoje vojske koja opravdano njeguje pobjedničku auru (sa svim pojedinačnim ispadima, koji su sankcionirani ili bi to trebali biti). Koliko je pri tome uputno toliko mahati uvozom novoga oružja ili rekordima u izvozu vlastita, a da se, htjeli ne htjeli, ne stvara nepoželjna atmosfera militarizacije društva?

Na vojnoj je struci da napravi analizu stanja, potreba i mogućnosti, na politici da odluči što zemlji treba da bi sama bila sigurna, i koliko može pomoći drugima, oružjem i vojskom, da i oni budu sigurniji. S flotom koja se ne može dignuti sa zemlje, ili s nje otpadaju komadi u letu, ili s drugim zastarjelim “oruđem”, Hrvatska teško može ostvariti razuman cilj da s minimumom sile ostvaruje maksimum zaštite i sigurnosti svojih građana. Vjerojatno je i amaterima u tim složenim profesionalnim pitanjima razvidno da se država mora vojnički modernizirati, sama ili u kombinaciji s prijateljskim državama; ostalo je stvar tehnike, koja se, kad je vojska u pitanju, obično odvija diskretno; sve što porezni obveznici plaćaju nije podjednako javno.

Zaboravljaju li današnje države da se mogu braniti i bez sile? Poznato je da se rat vodi oružjem; manje je poznato da se mir može čuvati kulturom, ako se kultura shvaća na pravi način, kao uzvišenost duha, kao “suživot ideje i čovjeka”. “Točno je – pisao je Georges Bernanos 1942. iz izbjeglištva u Brazilu – da se ratovi dobivaju topovima, tenkovima i avionima, ali je Mir, dostojan toga imena, kreacija Duha”. Povijest je dala toliko primjera da su vojske prolazile, i gubile ratove čak i kad su pobjeđivale, a da je kultura ostajala i pobjeđivala čak i kad se moglo činiti da gubi. Moć kulture je nezamjenjiva. Hrvatska je to doživjela u Domovinskom ratu kad je (domoljubna) kultura braneći slobodu podizala moral nacije i podržavala legitimitet borbe za državnu neovisnost.

Postoji više načina kako se danas jedna država odnosi prema kulturi, a od poznatih modela najmanje dva su loša: kad vlasti od kulture prave raskošni izlog za svoje siromašne dućane, i tako varaju i sebe i druge, što je u memoriji skupljeno u potrošenom izrazu Potemkinova sela, ili kad puštaju kulturu da propada na prosjačkom štapu, držeći, nerazumno, da je ona ionako samo trošak za državu. Nitko se više, ni u ono malo diktatura koje su dobro raspoređene u svijetu, ne usudi vaditi pištolj na spomen riječi kultura, ali rijetki su vladari u demokracijama koji se od prve uhvate za (državni) džep i izvade proračunske lisnice. Nije sva kultura u novcu, ali je poslije talenta i organizacije, kao u vrhunskom sportu, svemoćni i svemogući vladar svijeta postao pogonsko gorivo i umjetničkoga stvaralaštva. Srećom, mlin se i dalje ne može graditi na vrhu planine ili u pustinji; postoji i čovjek, a ne samo novac.

Ima i superbogatih zemalja koje ne znaju što bi sa svojim blagom, ali imaju skromnu kulturnu proizvodnju, kao što ima zemalja koje nemaju ni naftu, ni profitnu industriju, a ušle su na kulturnu mapu svijeta; stvaralaštvo i talent su kao i sve drugo blago, ne mogu se zamijeniti ni nadomjestiti. Hrvatska se ne ubraja u povlaštenu skupinu bogatih zemalja, da bi država mogla biti mecena, pa održava kulturu na nekom minimalnom programu, da talenti ne ostanu sasvim bez motiva a publika bez privlačnih sadržaja; nije ni najsiromašnija da bi imala opravdanje što ravnodušno gleda kako najbolji odlaze, neki trbuhom za kruhom, a neki samo za boljim uvjetima. No, prije će, kako se vlasti neoprezno hvale, doseći razinu visokog proračunskog izdvajanja za vojsku i za obranu, negoli postići razvijene, i razvojne, standarde za obrazovanje, znanost i kulturu (i zdravstvo, također); a tuda prolaze svi putovi koji vode u svjetliju budućnost.

Otkako je svijet završio u liberalnoj krajnosti, u nemilosrdnoj diktaturi novca, i kultura se pomaknula sa svoga posvećenog mjesta između trona i oltara, i sama postala roba, a “kulturni radnici” ili su pristali i sami biti “robovi” izvan toga sistema ili su se našli u njemu, kao “najamni radnici” koji prodaju svoj talent i žive od njega. Izgleda grubo, ali je upravo tako: od kulture se više živi (većina skromno), ali se za kulturu manje živi, ili uopće ne živi.

Za “nove bogataše”, osim prosvijećenoga dijela, kultura je zadnja rupa na svirali. A u samoj kulturi, pragmatizam borbe za opstanak tjera idealizam žrtvovanja, ili ga je istjerao. Pojedinac se gubi u masi. Teško će se opet događati neki novi Van Gogh, da umre u bijedi a da na njegovim (remek)djelima neki drugi ljudi, ne nužno i nasljednici, ubiru basnoslovno bogatstvo, kao da su posrednici i trgovci neimari slikarstva, literature ili glazbe. U konačno ostvarenom idealu globalnoga sela sve se verificira na tržištu, i noge, i glava, i srce. Nije isključeno da će kultura ostati bez duše, kad sve dobije cijenu. Svako tržište ima i kupca i prodavača. I pokrovitelje. Francuzi i danas pamte dvojicu ministara kulture (ostale su uglavnom s pravom zaboravili), Andrea Malrauxa, zato što je u svoju političku funkciju unio golemi osobni kapital velikoga pisca, politički bližeg ljevici, što je De Gaulleu trebalo da lakše obračuna s lijevom kritikom da je više general nego državnik i političar, i Jacka Langa, koji je u kulturu, s Mitterrandovom podrškom, upumpao velik državni novac i tako podmazivao “sektor” da mu nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka.

Za 10 godina vlasti, i s novcem koji je prvi put prelazio čarobnu granicu od jednoga postotka državnoga proračuna, digao je francuski film da i danas raskošno živi na njegovoj slavi, trajno osigurao egzistenciju knjizi (i piscima) da se ni autori ni publika ne žale, omogućio visoko mjesto glazbi i glazbenicima, da dvorane nisu prazne, a s novim muzejima zaštitio likovno stvaralaštvo, da vrijednosti ne ostaju pred zatvorenim vratima. Ni Božo Biškupić, ni Antun Vujić, koji se još u nas pamte, nisu mogli ostaviti iza sebe zlatno doba hrvatske kulture; niti su imali francuski novac, niti su raspolagali pravim tržištem kulture. Veliki cinik Veselko Tenžera zapažao je “u ono vrijeme” da od stotine tisuća “teških intelektualaca” ne možete triput napuniti kazalište, prodati više od stotinjak knjiga i izjednačiti broj publike na koncertima s brojem izvođača! Nešto se u međuvremenu i promijenilo, i nabolje, ne samo nagore: hrvatska se kultura kreće i dalje između dvije loše krajnosti, demantirajući i one koji upiru prstom u parazitsku prirodu kulture, a da ne znaju elementarnu stvar da i paraziti mogu biti korisni, i one kojima ni u virtualnom bogatstvu nije dosta: od posječenog drveća nikad nije bilo lako sastaviti šumu prosječne kulture. Susret pojedinca i mase uvijek je bio težak.

Gdje je nekad, i ne tako davno, stanovala kultura, i elitna a ne samo masovna, danas se ubacuje populizam, kao nova opasnost. Kad je došao na vlast, Donald Trump je, svojim prvim odlukama, ukinuo četiri agencije (jednu je osnovao Lyndon Johnson, prije više od 50 godina) koje su financirale alternativnu kulturu, a novac, i ne beznačajni (milijardu dolara), prebacio za potrebe vojske i obrane! Bila je to, najprije, kazna “svijetu kulture”, koji je masovno stajao iza propalog projekta Hillary Clinton, ali i “populistički refleks da obezvrijedi kulturu i ocrni intelektualne vrijednosti” (kako dokazuje Cyntia Fleury s Američkih studija u Parizu).

Podudarnost s hrvatskim primjerima preraspodjele “sektorskog” novca ne mora biti slučajna, kao ni sličnost s francuskim populističkim reakcijama na pojavu jednog belgijskog filma u zaštićenom nacionalnom prostoru. U Francuskoj se ništa nije dogodilo, Marine Le Pen nije mogla srušiti stabilni sistem proizvodnje filma ni kad je u naponu izborne snage urlala da proizvodi “sterilni multikulturalizam”; hrvatski je model, izgrađen uvelike na francuskome izvorniku, pao s vrha kad su svi podvili rep pod pritiskom nekompetentnih ljudi izvan filma. Tko više govori o Hrvoju Hribaru i o kriminalu koji se u kampanji vezao uz njega? Hoće li sistem preživjeti svoga osnivača? Kad se u maloj državi veličine jednog velikog europskoga grada dogodi potres kod jednoga izdavača, drma se cijelo izdavaštvo. Hrvatska je kultura utoliko ranjivija što joj treba manje da se počne tresti, a više da se sredi. Htjeli to priznati ili ne, Prokrustova postelja je njezina trajna sudbina: sve što strši, izloženo je raznim napastima.

Velike kulture također žive u tržišnoj depresiji i dijele nezadovoljstvo s malima, kojima tržište svakodnevno donosi i podnosi, daje i oduzima, obećava i uskraćuje. Davno je Thomas Mann predvidio što će se događati s demokracijom “koja ne poštuje višu, duhovnu razinu života” – da će demagogija ovladati “globalnim prostorom” a da će se javni život srozati na “razinu kojom dominira neznanje i nekultiviranost”, umjesto da se “ljudi obrazuju” i da se “društvo uzdiže”. Ako je u životu jednoga čovjeka kultura (s umjetnošću, kao svojom luksuznom depadansom) ono što je obrazovanje u fazi njegova formiranja, onda je teško naći ijedan jači razlog da se u “mladoj demokraciji” i kultura i obrazovanje toliko drže podstanarima u vlastitome domu. Vlasti nikako da pokrenu obećanu dinamiku. Kako će se aktivirati reformska energija kad na vrhu nema suglasja o tome da je informatika glavni alat 21. stoljeća!

Francuzi aktualiziraju tvrdnju oca svoje (i europske) pedagogije Fernanda Buissona da je “škola stvorena za čovjeka, a ne čovjek za školu”. Toplu vodu ne treba više grijati; samo treba (znati) umočiti prste, da se ruke dobro operu. Dok se i optimisti, poput Jean-Françoisa Matteia, polako mire da “Europa okreće leđa kulturi”, pesimisti, poput Alaina Finkielkrauta, pojačavaju svoj pesimizam, vidjevši da “Europa izbacuje kulturu čak i s novčanica”. Naš je kontinent stoljećima gospodarski vladao svijetom; kad je izgubio gospodarsku vlast zadržao je kulturnu dominaciju; je li na putu da i nju izgubi, jer su se “barbari domogli kulture”, a kultura krenula za novcem? U polemičkom žaru, našem starom prijatelju iz doba stvaranja hrvatske države, vjerojatno se i omakne neka oštrija formulacija. Ali, ne toliko da bi Finkielkraut govorio ono što ne misli, ili da ne bi mislio ono što govori. Europa gubi i u kulturi i u umjetnosti ono što je već izgubila u gospodarstvu i financijama. Težište duha mijenja stranu i stvara novo tržište.

Mogu li se kulturne ambicije Europe podgrijavati iluzijama da i među njezinim prestižnim zastupnicima ima priznatih velikana koji nisu bacili koplje u trnje, koji i dalje vjeruju u kulturno poslanje Staroga kontinenta? Neokrunjeni nobelovac Milan Kundera uvjerava da je prošlo vrijeme kad je jedinstvo Europe počivalo na religiji, i da je s početkom modernoga doba religija prepustila mjesto kulturi. Događaji mu i ne daju sasvim za pravo: prije je i Europa ušla u stoljeće “političkih religija” nego što je kultura preuzela njezino kormilo. Drugi potencijalni dobitnik Nobelove nagrade, koji je, vjerojatno, nikad neće dobiti, također zbog neknjiževnih razloga, Michel Houlebecq, smatra da Europa “kulturno postoji manje nego u srednjem vijeku”, kad je počivala na zajedničkom latinskom jeziku, ili da uopće ne postoji više. Nema danas autoriteta u nacionalnim granicama, a time i na europskome prostoru, koji bi mogao reći ono čime je Mann zasluživao titulu “predsjednika duhovne republike”: “Gdje sam ja, tu je njemačka kultura”! Krupne banknote na tržištu kulture razmjenjuju se u sitniš, još se trže, jer kulturno stvaralaštvo vjerno (a)kreditira Camusovu slavnu tezu da je bez slobode moguće usavršavati tešku industriju, ali ne i pravednost i istinu koje su ugrađene u same temelje kulture i umjetnosti. U svijetu kojekakvih laži, one još govore pravedno i istinito, i drže se iznad mutne vode u kojoj se guši, i gubi, sami smisao uzvišenosti.

Dok Europa dvoji koliko je izgubila od svoje kulturne i duhovne veličine, Hrvatska i ne dvoji mnogo, jer objektivno na toj visokoj razini nikad nije ni bila, osim kad su je ondje vodili daroviti pojedinci. Mit o “tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi” razbijao je Miroslav Krleža, čudeći se kako je uz takvu kulturu mogla “u potocima teći ljudska krv”, jednako kao što je pobijao “hiljadugodišnje srpsko junaštvo“, teško spojivo s propašću države za samo 12 dana! Legitimno je očekivati da svojim najboljim sportašima, za njihove europske, svjetske i olimpijske naslove, država dade više nego što im je do sada davala; s oprezom, ipak, jer pravo na rekordne premije rezerviraju sebi nedemokratske države koje žive od takvih reklama. Ali, tko (se) pita koliko vrijede naslovi u kulturi i umjetnosti, jedna knjiga, slika ili skladba, režija, gluma ili koncert? Koliko vrijedi podatak da je jedan bivši ministar (Z. Vitez) počeo skupljati “sto potpisa za kulturu” (ako nije već odustao?), da je nesuđena ministrica (A. Šovagović-Despot) napala svoju stranku zbog “sramotno malog postotka za kulturu” i da je jedna politički neutralna zaslužena “kulturna djelatnica” (S. Tribuson) postavila javno pitanje “hoće li nam kultura uskoro i trebati”?

Ali, u zemlji koja vegetira pri dnu europske gospodarske (ne)uspješnosti država samo održava politiku kruha i igara. Vlasti, svake ne samo hrvatske, moraju subvencionirati seljake, da ne bi izumrlo selo, a poslije od gladi skapavali gradovi, i podržavati kulturno stvaralaštvo, da ne bi siromašio ili izumro duh nacije. Kultura je jedini “sektor” u kojem siromašni plaćaju (poreze) za bogate, a da sami ne sudjeluju u “igrama” (za razliku od “kruha” koji svi jedu). Država ne može ukidati porez za zdravstvo onima koji nisu bolesni; kultura bi promijenila svoj povlašteni položaj kad bi joj se mogli približili oni koji su od nje udaljeni jer ih školski sistem i materijalne (ne)prilike od nje iznova i sve više udaljavaju. Kultura je još uvijek elitni prostor u koji svi nemaju pristupa; ako plaćaju porez, ne kupuju ulaznice.

Hrvatska će kultura još neodređeno vrijeme imati oči veće od želuca, sve dok se u zemlji ne popravi gospodarska krvna slika, ili dok se ne pojavi neki hrvatski Jack Lang koji će uvjeriti da bogata kultura vodi u bogato društvo. Dotle će egzistirati na višku festivala. Čudno je, ili i nije, da se cijela kultura pretvara u jedan veliki festival, stereotipnu smotru svih vrsta filmova, kazališta, knjiga, glazbe, glume, scenarija... Pamti li itko kako je lucidni Tenžera upozoravao da festivali ugrožavaju modernu koncepciju kulture, kao “svakodnevne, demokratske, antireprezentativne, sudbinske djelatnosti”. U njegovo su vrijeme festivali imali više smisla jer se tako probijala alternativna i uvozna kultura u ideološki rigidnijem sistemu. Njegova averzija prema festivalima bila bi danas vjerojatno veća jer nagrade na tržištu i dalje otvaraju vrata više od samoga djela pa festivali, kao i u njegovo doba, “privlače mahere kao lešine crve”.

Želi li se dignuti na visoko mjesto u društvu, koje uživa od antičkih polisa, kultura nema mnogo izbora: ili će dobiti na važnosti, o čemu sama presudno odlučuje, ili će se izboriti za više novca, o čemu će i dalje odlučivati škrte državne vlasti, ili će bolje gospodariti s onim s čime raspolaže, što je opet u njezinoj moći, ili će živjeti u sjeni oružja, o čemu odlučuju svi i nitko. “Apsolutizam novca” vladat će onoliko koliko mu to moć kulture dopušta. Ako kultura doista razvija uzvišene vrijednosti humanizma, plemenitosti, solidarnosti i slobode, od nje nema jačega oružja, čak i kad se o kulturi oružja govori više nego o oružju kulture.