Što Hrvatska želi i kako tumači arbitražu

Većina izjava političara, posebno kada žele obraniti nacionalni ponos, za domaću su upotrebu, ali one se čuju i drugdje. Takav je bio i odgovor nekih hrvatskih političara na nepristrano priopćenje njemačke vlade u kojem se kaže kako postoji „načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati te da ih stranke moraju implementirati“.

Odmah je stigao odgovor iz Zagreba kako „druge države u međunarodnim odnosima ovo pitanje trebaju prepustiti Hrvatskoj i Sloveniji da to rješavaju bilateralno“. Bilo je i grubljih odgovora te pokušaja da se priopćenjem druge države, u ovom slučaju SAD-a, dokaže kako nas Amerikanci štite od Nijemaca.

Niti nas Nijemci napadaju niti nas Amerikanci brane. Sve radimo sami, sami sebi štetimo, a tu nam nitko nije ravan. Ideju o uspostavljanju nekog (arbitražnog) suda koji bi se bavio međunarodnim sporovima imao je i perzijski kralj Darije u šestom stoljeću prije Krista. Stoljeće poslije (445. pr. Krista), u vrijeme primirja između Atene i Sparte, uspostavljen je sličan sud za rješavanje razmirica između dva grada.

U srednjem vijeku arbitar je bio papa, a u 19. stoljeću upotrebljavala se arbitraža za prevladavanje međunarodnih sučeljavanja oko nekih pitanja. Hrvatska je ušla u arbitražu sa Slovenijom i, bez obzira na slovenske nefer igre, trebala je ostati, a ne izaći iz postupka. Prema nekim tumačenjima Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. arbitraža se može prekinuti samo ako su obje strane suglasne.

Dakako, bit će u Hrvatskoj onih koji će tumačiti kako je bilo dobro jednostrano napustiti arbitražu i kako smo u pravu. No, jedno su hrvatske želje i hrvatska tumačenja, a drugo je stvarnost. Bez obzira na to što protivnik ne igra fer, nije lijepo vidjeti uvrijeđenoga koji uzima loptu i kaže kako se više ne želi igrati.

Ne ulazeći u to jesmo li morali pristati ili ne na arbitražu, ali kada smo pristali... Biti uvrijeđen ne pomaže, a ako se tome doda i vrijeđanje drugih porukama tipa “ne petljajte se u naše poslove”, onda se greška udvostručuje. Galama ne pomaže nikome, a galamdžija uvijek šteti samo sebi.