Hrvatska treba premijera, a ne Don Quijotea

Kakva blamaža, kakav debakl premijera najmlađe članice EU, jedini je mogući rezime “male priče”, kako je naš premijer hineći nezainteresiranost u početku nazvao pravno-politički triler o predaji Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj. Naslovnica Večernjeg lista od 17. lipnja naslućivala je političku dramu nakon što smo prvi objavili da je premijer poslao predsjedniku Sabora prijedlog zakonskih izmjena koje će spriječiti predaju Njemačkoj, pa smo ih stoga i nazvali “Lex Perković”, ali tko bi očekivao takav desetomjesečni rasplet. Zakonodavni gaf na “temu koja u Europi nikoga ne zanima” zaslugom isključivo Zorana Milanovića simbolički je obilježio njegov očito poražavajući premijerski mandat.

Paradoksalno je da je nepotrebnu pravno-političku lekciju dobio pravnik koji je karijeru gradio i u Bruxellesu, predsjednik prve vlade u europskoj Hrvatskoj i šef stranke koja i nakon dva desetljeća još uvijek sa sebe mora skidati etikete prošlosti. Paradoks svih paradoksa je što je Milanović, sjećate li se što je govorio o razlozima uvođenja vremenskog ograničenja za primjenu europskog uhidbenog naloga dva dana prije ulaska u EU, tvrdio kako se sve to čini da se branitelje spasi od progona država članica EU. I još nam se prijetio: “Ponavljat ću to sto puta dok ljudima ne sjedne, jer to je moja dužnost!”. Nakon deset mjeseci nije stigao nijedan nalog za predaju branitelja!  

Iako je sve poteze Viviane Reding znalački iščitao kao pokušaje neuspjela blefa, te nakon što je odglumio drčnog premijera suverene države, sam je sebe ismijao moravši izbrisati vremensko ograničenje za EUN, što će teško učiniti i s nepovjerenjem i nevjerodostojnošću svoje vlade. A što je dosad učinio za jednakost unutar EU po pitanju EUN-a? Ništa, jer to očito i nije bila tema koja ga je iskreno zanimala. Zbog svojih tumačenja zastare “jasnih kao suza” posvadio se i s koalicijskim partnerima, izjalovila mu se nedopustivo hitna izmjena Ustava, da bi se ispostavilo kako za Perkovića i Mustača zastara nije nastupila, a i da jest nije bitna. Pokušavao je i preko “tajnog izvora iz vrha vlade” sramoćenjem Vrhovnog suda utjecati na suce, pa je pljuska od onih kojima on “ne može ništa” još jače bridjela obraze suca u njemu.

Iole racionalan političar koji svojoj stranci, vladi i državi želi dobro, koliko god arogantan bio, barem bi sada prestao voditi uzaludne bitke i iz svog bi vlastitog poraza izvukao za sve maksimalnu korist. Prije svega afirmirajući i kapitalizirajući neovisnost i proeuropska stajališta hrvatskog sudstva koje se oduprlo svim premijerovim akcijama. Umjesto da se pred Europom hvali kako se sudstvo male države koja je krvavo izborila svoju suverenost, a najmukotrpnije od svih i status članice EU, pokazalo velikim izručujući visoke dužnosnike tajne službe, a u davanju značaja međusobnom priznavanju pravnih sustava država članica, primjernim i za jednu Njemačku, Milanoviću nije dosta već kani nadograđivati svoje poraze posežući i za alatima poput vjerodostojnog tumačenja zakona kojima je, ne samo kad je riječ o kaznenom pravu, mjesto u povijesnom muzeju zakonodavne politike.  

I umjesto da napokon shvati da je hrvatski premijer, a ne samo Zoran Milanović, on i dalje ustraje u svojoj donkihotovskoj misiji u kojoj čak i Sabor ima zapaženu ulogu. Umjesto da sva svoja umišljanja, neistine i spletkarenja, i na štetu vjerodostojnosti temeljnih državnih institucija, prepusti zaboravu barem još tog sve manje naklonjenog mu dijela javnosti, on nas opetovano vraća na temu koja sada doista više nikoga ne zanima.