Hrvatska ujedinjena u ideji 'moram pomoći'

I val emocija preplavio je Hrvatsku. Milijunima građana ovih dana nije lako gledati dijete bez igračke jednako kao i muškarca izboranih ruku i lica od višedesetljetnog teškog rada na suncu i kiši kako puca pod naletom emocija kad mu pogled skrene na vrećicu u kojoj mu je sav imetak preostao u smiraju njegova života. Samo da ovaj val što dulje potraje!

Val solidarnosti i dobrote, dostojan veličine nesreće, tek će trebati onima kojima je život postao bujica. Očito se morala dogoditi takva nepogoda da sa sviju nas spere ono po čemu je čovjek čovjeku vuk kako bi ostalo samo ono po čemu je čovjek čovjeku čovjek. Jeste li primijetili kako ovih dana nije važno tko je Srbin, musliman ili Hrvat, mlad ili star, ovog ili onog spola ili roda, navija li za Dinamo, Osijek, Rijeku ili Hajduk, ustaše ili partizane, nestale su mnoge granice koje su nas dijelile i postalo nam je važno samo pružiti ruku živom biću u nevolji. I veliki i mali, i slavni i anonimni, i moćni i nemoćni, i bogati i siromašni ujedinili su se u mislima i djelima s unesrećenima.

Koliko smo se puta jadali kako nema solidarnosti za nevolje radnika, učitelja, obespravljene i potrebite, ali kad nevolja stvarno dođe do grla, šampioni smo empatije i solidarnosti, brišući sve granice. Tako je nogometaš Mario Mandžukić pokazao kako je i duhom velik baš s istom ljudskom potrebom kao i Pero Rajčić, umirovljenik iz Dalmacije s penzijom od 1300 kuna, koji je o svojim motivima novinarima Slobodne Dalmacije rekao jednostavno: “Mora san pomoć!”