Hrvatska već 
15 godina vodi politiku ekonomskog suicida

Vizija je, po definiciji, slika idealne budućnosti, a za njeno ostvarenje potrebni su jasno zacrtani ciljevi. Strategija je pak koncept za postizanje tih ciljeva.

Kada je Kukuriku vlada preuzela vlast i odgovornost za Hrvatsku, njen predsjednik Milanović kazao je da imaju i viziju i strategiju te da točno znaju što trebaju činiti. I da imaju dobre namjere. Obznanili su viziju: pravednije, humanije, bogatije i nekorumpirano hrvatsko društvo, i ciljeve: snažan investicijski ciklus, gospodarski rast, zaustavljanje negativnih trendova, otvaranje novih radnih mjesta i smanjenje nezaposlenosti. I strategiju, koncept: pompozno najavljene velike investicije državnih tvrtki.

Ali, taktiku su držali pod oznakom “državna tajna”. Na skrivanju taktike dobili su parlamentarne izbore. Ona je trebala biti iznenađenje. I bila je, nikada veće, nikada neugodnije i pogubnije!

Sav teret prebaciti na ionako porezno opterećeno gospodarstvo i iscrpljeni hrvatski narod. U samo godinu dana s dodatnih 7 milijarda kuna poreza opteretili su ionako napuklu kralježnicu hrvatskog gospodarstva i većine Hrvata. Stravična poskupljenja struje, plina, grijanja, cestarina, hrane i povećanje PDV-a razotkrila su svu svoju razornost. Već nakon godinu dana vizija je postala zabluda, a strategija velika pogreška. To su i sami priznali, odustajanjem od državnih investicija.

Zatvorene oči

Vizija Kukuriku vlade neostvariva je jer je kreirana na sljepoći ekonomske zbilje. Nemoguće je ostvariti društvo blagostanja, a zatvarati oči pred nadmoći financijske oligarhije nad državom; ne vidjeti da se na kreditnoj aktivnosti banaka ne razvija hrvatsko gospodarstvo već uništava; da se na obnovi fasada ne može temeljiti gospodarski rast, da se poljoprivreda ne može razvijati bez sustava navodnjavanja, da je model poticaja i subvencija promašen, da su koncesije u pravilu na štetu države, da državnim tvrtkama godinama upravljaju nesposobni... I zatvorene oči vidjele bi da u Hrvatskoj postoji očita namjera uništenja malih banaka, a one su jedine u godinama krize povećavale kreditne plasmane gospodarstvu.

Ekonomsku politiku i politiku uopće ne zabrinjava da je 92% bankarskog sustava u inozemnom vlasništvu i da samo šest banaka u Hrvatskoj ima čak 83% ukupne imovine bankarskog sektora. Po tomu smo jedinstveni u svijetu! Samo ekonomska sljepoća, HNB i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ne vide bankarski kartel koji je valutnim klauzulama, jednostranim povećanjima kamata, naknadama i zateznim kamatama postavio vješala za Hrvate i hrvatsko gospodarstvo.

U Hrvatskoj je 31 banka s imovinom od 540 milijarda eura, dok je, primjerice, u Austriji 765 banaka s ukupnom imovinom od 1000 milijarda eura. Dakle, austrijski bankarski sustav ima samo dva puta veću imovinu od hrvatskog, ali čak 25 puta više banaka nego Hrvatska. Zato u Austriji nema kartela; i tamo regulatorne agencije djeluju.

U Hrvatskoj se prešućuje islandski model izlaska iz krize. Jer tamo je narod smijenio vladu naklonjenu korporacijama, a kredite s valutnom klauzulom Vrhovni sud proglasio je nelegalnim. Potom je vlada “pročistila” pravosuđe; između slobode financijskih spletkara i naroda odabrala narod, a umjesto MMF-a vlastiti put. Ali Island se, za razliku od Hrvatske, ne svađa s činjenicama.

Hrvatske političke oči ne vide da su najvažnije državne institucije prepreka razvoju gospodarstva. Već godinama, očito i izravno, neke od njih služe više zaštiti monopolističkih i oligopolističkih moćnika nego ostvarivanju nacionalnih interesa. Samo ekonomsko sljepilo zamagljuje sliku hrvatskog poreznog sustava koji je više omča nego poticaj, i poduzetnicima i građanima.

Tiranski zakon

Zaboravlja se da zakoni moraju izražavati opće težnje, promicati opće dobro i korist svih. I najvažnije, interesima nacije moraju odgovarati. Jer loš zakon je najgori oblik tiranije. A porezni zakon je upravo takav, tiranski zakon. Iako ljudi civilizacijom uglavnom nazivaju stanje sadašnjih običaja, a barbarstvom običaje prošlosti, očito je da već živimo u vremenu ekonomskog barbarstva i da je na djelu prikriveni, moderni, tihi, ekonomski, neoliberalni despotizam.

A namjere? Kod namjera uvijek ista priča, nakon silnih propusta i pogrešaka čuje se otrcana teza “mislili smo najbolje”. Koja besmislena konstatacija! Koga zanima što su mislili ako je rezultat nepoželjan i negativan, ako sve stagnira i ako je nakon samo 12 mjeseci 42.776 više nezaposlenih. Iako izliku za neuspjeh traži u naslijeđenom stanju, valja podsjetiti da je Vlada naslijedila stvarno lošu situaciju, ali i 2011. u kojoj nije bilo gospodarskog pada, naprotiv, u kojoj je u dva kvartala bio rast, i u kojoj je stopa nezaposlenosti bila 17,8%.

Svojom ekonomskom strategijom u 2012. povećali su stopu nezaposlenosti 15%!!! (sa 17,8 na 20,4); broj nezaposlenih branitelja 14%, a mladih, od 20 do 29 godina, za 20%. Istodobno i broj nezaposlenih s fakultetom, magisterijem i doktoratom porastao je čak 30%. Trenutačno ih je 24.195. Industrijska proizvodnja pala je 5,5%, pad izvoza veći je od pada uvoza... A Vlada kaže da je 2012. bila godina zaustavljanja negativnih trendova. Pa koji je to trend Vlada zaustavila? Jedino zapošljavanje! I još kažu da točno znaju što treba činiti! Ali više nema naslijeđene godine, 2013. Kukuriku vlada počinje iz godine koja je bila njena, i politički i ekonomski. Zato više nema mogućnosti izgovora za svoje neuspjehe.

Jer 2012. je “clean start” Kukuriku vlade.

Iako je zadaća Vlade ispravljati tržišne defekte, ona to ne čini, već trgovce moli da ne povećavaju cijene, moli građane za razumijevanje, a nezaposlene za strpljenje. Zato smo i došli u situaciju depresije i neizvjesnosti, ali i poduzetničkog straha i oklijevanja. I u situaciji paradoksa smo. U Hrvatskoj se čovjek hranom ne hrani, grijanjem ne grije, jer ga cijena hrane ubija, a cijena grijanja zaleđuje. To je prirodna posljedica protuprirodne ekonomske politike; politike koja je zagubila svoje temeljne ciljeve, gospodarski rast, zaposlenost i stabilnost cijena, ali i smisao – dobro svih; politike koja je nametnula nove ciljeve: rasprodati sve, čak i nacionalnu infrastrukturu, razvlastiti državu, besramno bogate još više obogatiti, a sve ostale još više osiromašiti.

Ali tako biva kada se ideologija uvuče i u ekonomiju! Tako biva kada se bogatašem smatra onaj tko ima dva stana, a ne onaj tko u dionicama ili u bankama ima stotine milijuna eura. Tako biva kada nitko ne zna što točno radi potpredsjednik Vlade Grčić, kada ministar gospodarstva nije ekonomist i izjavljuje da samo budala može ulagati u Hrvatskoj, kada ministar poduzetništva napamet obećava 50.000 tisuća novih radnih mjesta, kada se ministar zaštite okoliša muči s pisanjem životopisa, kada ministar znanosti, obrazovanja i sporta promiče nesnošljivost, kada ministar branitelja vrijeđa Crkvu, a guverner na šanku irskog puba i tulumima tajkuna vodi kreditno-monetarnu politiku. I kada se premijer na sjednicama Vlade bavi razinom sobne temperature...

Vila u Londonu - novi standard

Nakon samo nekoliko mjeseci, Milanović je smijenio bivšu ministricu Holy, i to zbog maila kojim je intervenirala za jednu osobu u HŽ-u. Tada je kazao da je pogriješila i da nije smjela intervenirati; da je to dio njihove vječne borbe za istinu; da je to zbog toga jer je postavio nove standarde ponašanja. Bilo je to lijepo čuti i na trenutak vratilo vjeru u politiku. Ali ti standardi živjeli su koliko traje treptaj oka. Jer da su ostali u primjeni, već bi bio smijenjen i ministar Hajdaš Dončić, koji je direktora za koncesiju u Zračnoj luci Zagreb odredio mjesec dana prije objavljivanja javnog natječaja, kao i ministar Jakovina, koji je više puta lažima obmanjivao javnost u vezi sa svojim privatnim tvrtkama. Milanović ih nije smijenio, već nevješto branio. Iako je dopušteno slabije argumente činiti jačima, Milanović nije argumente snažio, već izmišljao. Branio je nebranjivo, a njihove nedopustive radnje nazivao sitnicama.

Po novim političkim standardima sitnica je kada ministar za direktora državne tvrtke postavi prijatelja koji mu je prije toga omogućio kredit. I laž i krivotvorina su također sitnice. Zar gradonačelnik Nove Gradiške nije prevario samu Vladu kada mu je dala suglasnost na zaduženje na temelju krivotvorene odluke. Naknadno, Vlada je povukla suglasnost, ali krivotvorenje je ostalo sitnica.

Zato su ti novi standardi zapravo stari i naslijeđeni standardi. Zato i dopuštaju predsjedniku Vlade sjediti za istim stolom s ministrom koji je porezni dužnik državi. Zato laži i sukobi interesa ministrima uopće nisu politički hendikep; i ne samo ministrima već i direktorima državnih tvrtki, poput onoga iz Petrokemije. Koji je lagao da nema vilu u Londonu. Po novim standardima i ta vila u Londonu je sitnica.

Izumiranje odgovornosti

Nastavlja se s izgradnjom društva u kojemu pojedinačne želje nisu regulirane zajedničkim normama, i u kojemu su pojedinci ostali bez moralnih putokaza. Samo zatvorene oči ne vide da se nastavlja razvijati politička (ne)kultura kojom se uklanjaju temeljne vrijednosti i razara društvo. “Knjiga” kaže da se ljubav ne mjeri jezikom i riječima, već odnosom i djelima. I ne samo prema drugima već i prema domovini. Ali kao što su mnogi “Hrvati” u Hrvatskoj za vrijeme bivše SFRJ svoju udobnost i društvene privilegije zadobivali najčešće gušenjem hrvatskih nacionalnih osjećaja, u samostalnoj Hrvatskoj to najčešće čine rasprodajom nacionalnih interesa? To je zato što je Hrvatsku zahvatio proces izumiranja pouzdanog i odgovornog pojedinca; što se nastavlja proces koji je ideale doveo do izdisaja, a politički moral do bankrota. Jer dugogodišnji politički (ne)moral kreirao je anacionalnu ekonomsku politiku, stravično zaduživanje, pogodovanje monopolistima, uvoznicima i moćnoj financijskoj oligarhiji.

Politički (ne)moral je ekonomski raslojio Hrvatsku; manjina ima imovinu vredniju od ukupnog duga RH; 200 tisuća građana ima blokirane račune i 55 milijarda kuna minusa na njima, a 370 tisuća je nezaposlenih. Politički (ne)moral je potaknuo i “intelektualnu izdaju” jer su i mnogi intelektualci razliku između dobra i zla podčinili bogaćenju i dogmama svoje političke ideologije. A često i korporacijskim interesima.

Zato su i ugroženi temeljni uvjeti civilizacije: ljudsko dostojanstvo, blagostanje i sigurnost. Zato i živimo u društvu u kojemu i žrtve postaju krive, u kojemu i počinitelji zla postaju ugledni, u kojemu ni zlo nije tako loše... Zato i živimo u ekonomskoj stvarnosti koju politički (ne)moral zove “čistom ljepotom”, a kojoj se beskrajno dive samo amoralni esteti. Ne iznenađuje jer upravo njihovim modelom Hrvatska već 15 godina vodi politiku ekonomskog suicida.