U dva u noći pacijent se našao na hitnoj operaciji. Ona je obavljena, ali kada je pacijenta koji je doslovce bio “otvoren” na stolu trebalo zašiti, pokazalo se da nema kirurškog konca! Sestra je istrčala ne bi li ga negdje pronašla i nakon nekoliko poziva, na ginekološkom su odjelu rekli: “Imamo!” Konac je srećom brzo stigao u salu i pacijent je zašiven; nije ni bio svjestan drame koja se odvijala dok je bio u dubokoj anesteziji.
Jedna je to od nerijetkih situacija koje nalikuju sceni iz humorističnih filmova, a zapravo su šokantna stvarnost u hrvatskim bolnicama. Nedostatak potrošnog materijala, opreme, lijekova, uređaja i osoblja rezultira nenormalnim uvjetima za rad i donosi stres medicinskom osoblju, a posredno i pacijentima koji vide samo dio problema s kojima se u bolnicama svakodnevno bore.
Kome se od nas nije dogodilo da lijeka koji trebamo dobiti u bolnici jednostavno nema, pa nam savjetuju da nam ih muž/mama/sestra kupe i donesu? Svi lijekovi koji se daju moraju doći isključivo iz bolničke ljekarne, ali u bolnicama priznaju kako to često nije tako jer ih ondje, kao i puno drugih nužnih stvari – nema.
Osijek ostao u 1971.
Prije nekoliko mjeseci farmaceuti su zbog duga obustavili isporuku nekih lijekova pojedinim bolnicama. – Nije bilo marivarina, lijeka koji se daje postoperativno protiv zgrušavanja krvi, ali ni citostatika, pa su se na nekoliko dana odgađale čak i kemoterapije – kaže jedan zaposlenik bolnice u Varaždinu.
Problem su i kirurške igle, primjerice, koje trebaju biti različite debljine za pojedine vrste operacija, no ekonomika naručivanja presudila je da se nabavlja samo jedan tip. I ima toga još.
– Skalpelom često moram triput zarezati prije no što probijem tkivo jer su tupi. U plastičnoj kirurgiji ožiljak mora biti praktički nevidljiv i za to se koriste posebni konci i sterilstrip iznutra, ali njega nema. Ne naručuje se jer je netko zadužen za nabavu valjda procijenio da je to luksuz, iako ne košta ništa. Kad bi u hrvatsku salu došao neki vrhunski američki operater, izgubio bi se, jednostavno ne bi mogao odraditi posao uz niz prepreka koje se stalno javljaju – govori prim. dr. Tugomir Gverić, supspecijalist plastične kirurgije i specijalist opće i hitne medicine iz zagrebačkog KB-a Sveti Duh. To je bolnica za koju mnogi liječnici iz manjih ustanova po Hrvatskoj kažu: Ondje je dobro, kod nas je očaj! A na njezinoj Traumatologiji rendgenski je aparat dotrajao, pa se dogodi da pacijenta snime, ali slike nema. Dok je aparat na servisu, nema operacija. U toj se bolnici uskoro otvara obnovljeni odjel traumatologije, plastične kirurgije i vaskularne, devet soba okrenutih na jug, kao i još deset na abdominalnom, u kojima je ljeti pakleno vruće, ali neće biti klima-uređaja, koji bi po veleprodajnoj cijeni stajali 30-ak tisuća kuna. – Žao mi je pacijenata, i sâm sam se godinu dana liječio i znam kako im je – suosjeća dr. Gverić.
KBC Rijeka radi na 70 posto kapaciteta. Pacijente ne primaju jer nemaju čime raditi. – Mi zaista već dvije i pol godine, otkako sam predstojnik, nazadujemo što se tiče materijalne strane. Nedostaje nam i najnužnija oprema poput ultrazvuka koji nam se pokvario i nema šanse da ga se zamijeni, osim ako dođe iz donacije, a da ne govorimo o tome kako nemamo laser ni fleksibilni ureteroskop i još dosta toga čime naši kolege raspolažu. O operacijskoj dvorani, u kojoj bi imalo ozbiljnije nadležno povjerenstvo moralo zabraniti rad, da i ne govorimo! Nedostaje nam čak i ono što spada u osnovne potrebe, a to su kirurški konci namijenjeni određenim operacijama te se snalazimo kako u danom trenutku možemo. Zahvaljujući našem entuzijazmu i balkanskoj sklonosti improvizaciji još nije bilo incidentnih situacija i u ovoj nestašici doslovno stvaramo čuda – otvoren je dr. Maksim Valenčić, predstojnik tamošnje Klinike za urologiju.
Odjel za radiologiju KBC-a Osijek, pak, 1971. završio je na promotivnom letku Phillipsa kao ogledni primjer kako treba izgledati organizacija te službe, ali se do danas na, sada Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, ništa nije promijenilo. Jedini je KBC u zemlji sa po samo jednim uređajem za magnetsku rezonanciju i CT. – Kontrastna sredstva koja koristimo za preglede stavljamo u minimalnim ili, usudio bih se reći, subminimalnim količinama. Ne dajemo optimalnu dozu jer pokušavamo uštedjeti kako bismo s količinom kojom raspolažemo napravili veći broj pretraga – objašnjava radiolog doc. dr. sc. Gordan Šarić umijeća kakvim se inače pribjegava u ratnim uvjetima ili bolnicama zemalja Trećeg svijeta. – Potrošni materijal poput stentova jako je skup. Novcem koji mjesečno dobijemo mogli bismo operirati oko 20 karotida i onda ključ u bravu – dodaje.
Zagrebačka klinika u Petrovoj ima najviše laparoskopskih operacija u godini, oko 1500, a instrumenti su im na razini onih koji su se u razvijenim zemljama koristili prije 15-ak godina.
– Imamo, primjerice, samo tri iglodržača za laparoskopsku kirurgiju, dvoje višekratnih škara i dvije bipolarne hvataljke te jedan morselator, uređaj nužan za laparoskopsko uklanjanje tumorskih masa, a nerijetko je i on izvan funkcije. Mjesečno dobivamo samo po nekoliko nastavaka za visoko specifične aparate kao što su Gyrus, Ultracision, Ligasure. Sposobnosti naših laparoskopskih kirurga uveliko nadmašuju opremu koju imaju. Ne moram vam ni napominjati da je u zemljama EU takva oprema standardna – kaže mr. sc. Trpimir Goluža, dr. med. specijalist ginekologije i porodništva u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. U operacijskim dvoranama klima-uređaji češće im ne rade no što rade, pa je temperatura nerijetko i do 27 stupnjeva, izrazito neugodno za liječnike, ali potencijalno još neugodnije za pacijente jer utječe na cijeljenje rana, pogoduje riziku infekcije i slično.
Plaćamo 12 milijardi kuna
Prije tri dana našu je redakciju nazvala liječnica iz jedne zagrebačke bolnice želeći upozoriti na cijene rada liječnika koje propisuje HZZO.
– Institucija koja tumači da su bolnice u deficitu naš rad višestruko potplaćuje. Cijena je specijalističkog pregleda, primjerice, 38 kuna, a kontrolnog 27 kuna – rekla nam je. Sliku upotpunjuje cijena digitorektalnog pregleda, (ne)popularni “prst u stražnjicu” pri pregledu hemoroida: pregled specijalista, dva para rukavica, malo vazelina, anoskop koji se mora očistiti, dakako uz pomoć sestre, i mišljenje specijalista – rad je koji košta devet do deset kuna! Neusporedivo s, primjerice, papreno skupom procjenom automehaničara.
Većina bolničkih limita ode na plaće i režijske troškove, a fakturirani iznosi tretiraju se kao gubitak. – Ako u rudniku iskopaju 50 tona ugljena više od planiranog, napravili su više posla, a ako bolnica obradi više pacijenata i prema tome isfakturira veći iznos od limita, to se prikazuje kao trošak. To prilično frustrira – zaključuje dr. Gverić.
Pacijenti se, pak, pitaju zašto snimku magnetske rezonancije čekaju i po mjesec dana?! Zato što je rendgenolog jedan, a svaka se snimka odčitava i proučava po sat vremena, konzultira se o njoj sa specijalistom, u međuvremenu “ulijeću” hitni slučajevi... Kad bi radilo više ljudi, išlo bi brže.
Problemi u zdravstvu gomilaju se godinama. Populacija nam stari i sve više ljudi treba tretman bolničkih liječnika, medicina se osuvremenjuje i poskupljuje, a državna ulaganja u zdravstvo sve više zaostaju. Svojedobno je Andrija Hebrang na više godina zabranio specijalizacije jer za njih nije bilo novca. Kadar bi se trebao obnavljati redovito svake godine, pa je to stvorilo, tvrdi dr. Gverić, golemi generacijski jaz između specijalista, nedostaje neki srednji naraštaj u punoj snazi. Početkom 2000-ih novac koji se izdvaja za zdravstvo usmjeren je u proračun, a zajednička blagajna lakše pokriva više rupa, pa ne bi čudilo da se doprinosom koji mi uplaćujemo za zdravstvo, pri čemu je riječ o više od 12 milijardi kuna, godinama krpaju posrnula javna poduzeća i kojekakvi drugi izdaci. Nedavno je doprinos za zdravstvo smanjen sa 15 na 12 posto, što se također i te kako osjeti. Mladim liječnicima ne omogućuje se staž jer je na snazi zabrana zapošljavanja u zdravstvu, pa oni ne mogu na državni ispit i specijalizaciju. S druge strane, naši doktori i sestre vrlo su cijenjeni u inozemstvu i ponuda iz drugih zemalja ima poprilično.
>>Nemojte se ‘igrati’ s nama, nisam se sam sjetio otići urologu