Računa li se hrvatska povijest od stoljeća sedmog pa do naših dana, Oluja se ubraja u red velikih, ili najvećih, događaja koji su oblikovali sudbinu Hrvatske i Hrvata.
Jedno je hrvatska država bila do Oluje, kad su se njeni oteti krajevi nazivali „Krajinom“, a drugo poslije nje, kad je u svoj sastav uključila hrvatske prostore koji su bili pod okupacijom pune četiri godine. Učinila je to sama, svojim vojnim i redarstvenim snagama, uz razumijevanje vanjskih sila koje nisu uspijevale urazumiti pobunjeničke kninske vlasti da se ne igraju s vatrom. Hrvatska je bila međunarodno priznata država; „Krajinu“ je priznavao (i podržavao) samo Slobodan Milošević. Bilo je jasno na čijoj je strani međunarodno pravo. A i vojnička sila, koja se u međuvremenu stubokom promijenila. S Olujom je završio vojnički dio procesa konstituiranja države koji je dovršen u potpunosti mirnom reintegracijom Podunavlja. Opet je Oluja odigrala veliku ulogu, da odvrati „krajinske“ ratnike od ratovanja.
Za Hrvatsku je to bilo pitanje opstanka: bez priključenja okupiranih krajeva, ne bi bila održiva država. Hrvatske su vlasti imale tri zakonita uporišta da izvedu veliku i uspješnu oslobodilačku operaciju: legitimitet s birališta, narodnu volju s referenduma i međunarodno priznanje države u granicama nekadašnjih republika. Na strani pobunjenih Srba nije bilo ni jednog valjanog pravnog razloga: oni su se ilegalno odcijepili od Hrvatske (jugoslavenski je Ustav iz 1974. to pravo priznavao republikama), nezakonito su prisvojili oružje nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, proveli su grubo etničko čišćenje na teritoriju koji su okupirali, a ponašali su se više kao teroristi nego kao vlasti.
Zov velikosrpskih sirena
Do Oluje – i Bljeska, prije toga – nije uopće trebalo doći da jedan dio hrvatskih Srba nije nasjeo na zov velikosrpskih sirena iz Beograda i ustao protiv same ideje hrvatske države. Kad su poslije višestranačkih izbora konstituirane demokratske vlasti u Zagrebu, „krajinski“ su Srbi postavili „balvane“ da se ograde od Hrvatske. Nisu još znali kakva će država biti, ni kako će njima biti u njoj.
Čista je obmana bila da će svi Srbi nakon raspada Jugoslavije živjeti u istoj državi. Ali, i u Hrvatskoj su neki hrvatski državljani srpske nacionalnosti povjerovali da se na ruševinama Jugoslavije može formirati “velika Srbija”, dijelom i na hrvatskome teritoriju, gdje su Srbi činili većinski ili znatan dio stanovništva. Srbijanske vlasti, s podrškom nacionalne duhovne, vojne i kulturne elite, proizvodile su lažne nade kod Srba i strah kod nesrpskoga pučanstva po cijeloj Jugoslaviji, od Vardara pa do Triglava. Četničke horde iz Srbije divljale su po i Hrvatskoj, te parolom „ovo je Srbija“ radikalizirali hrvatsko (ne)raspoloženje prema Jugoslaviji, ali i prema Srbima, koji nisu priznavali nove hrvatske vlasti. Hrvati nisu imali mnogo izbora: mogli su pristati na diktat iz Beograda, i izgubiti i prava koja je Hrvatska uživala u dotadašnjoj Jugoslaviji, ili se odcijepiti od zajedničke države.
Tuđmanov je pokret od početka branio načelo suvereniteta, što će reći, države; išao bi sigurno postupnije na odcjepljenje da ga velikosrpska agresija nije primorali da preskoči fazu konfederacije i da odmah ide na formiranje samostalne hrvatske države. Bio je to casus belli i za dio hrvatskih Srba, koji su proglasili svoju „državu“, i za Miloševićev režim, koji je vojno napao novu hrvatsku državu i naoružavao srpske pobunjenike skrivajući posvuda prljave tragove zločina. Do Oluje ne bi došlo da su pobunjeni Srbi, dan uoči pokretanja vojno-redarstvene akcije, na pregovorima u Ženevi prihvatili hrvatske prijedloge za mirnu integraciju u hrvatski pravni i državni poredak.
Međunarodna je zajednica dala posljednju šansu, i Hrvatskoj, da bez upotrebe sile i bez žrtava uključi okupirani teritorij pod svoju vlast, i odmetnutim Srbima, da prihvate hrvatsku državu i da u njoj uživaju sigurnost i ravnopravnost. Bilo je po svemu bjelodano da je Srbija iscrpljena ratovanjem da bi mogla pružiti „bratsku pomoć“, kojom je mamila „krajišnike“ da se priključe u stvaranju “velike Srbije”, i da se samozvane kninske vlasti ne mogu oduprijeti hrvatskoj nacionalnoj energiji, a onda i vojničkoj snazi. Vidjelo se kod „Bljeska“ da je stvoren neravnopravan odnos snaga, da Milan Martić može kukavički reketirati Zagreb, ali ne može obraniti Okučane. Što je drugo mogao očekivati zametne li se bitka za Knin? Moglo bi se, zapravo, reći da je Oluja otvorena neuspjehom pregovora u Ženevi: gdje diplomacija zapne, u pravilu vojska kreće!
U jednoj vili na obali Ženevskog jezera međunarodni posrednik Stoltenberg 3. kolovoza 1995. od jutarnjih je sati uzaludno uvjeravao kninske Srbe da prihvate hrvatske prijedloge, sudi li se po tome da su Ivić Pašalić i drugi članovi hrvatskoga izaslanstva (Vesna Škare-Ožbolt, Smiljan Reljić i general Petar Stipetić) uglavnom nakratko ulazili u vilu, a većinu vremena provodili u vrtu s novinarima ne otkrivajući ni jednom riječju o čemu se unutra pregovara. Dotle se međunarodni pregovarač, očito, mučio sa Srbima. Tek kad je poslije 18 sati šef hrvatskog izaslanstva stao pred kamere, izvadio iz džepa napisani govor i objavio da pregovori nisu uspjeli, da kninski Srbi ne priznaju hrvatsku državu ni njen poredak, da nisu spremni osloboditi prometnice itd., postalo je jasnije da su propale velike ideje o mirnom priključenju „Krajine“ Hrvatskoj.
I da ih je srpska strana glatko odbila. Hrvatska, rekao je tada Pašalić, ostavlja sebi pravo da svoje ciljeve ostvari drugim sredstvima. Koja su sredstva pripremljena da Hrvatska oslobodi još jedan dio svoga okupiranoga teritorija, to se u Ženevi moglo pretpostavljati. Pregovarači su, vjerojatno i sa srpske strane kad je Mili Novakoviću toliko podrhtavao glas dok je govorio poslije Pašalića, znali što slijedi nakon toga diplomatskog neuspjeha; za desetak sati počela je Oluja. Na putu u ženevsku zračnu luku, inače govorljivi general Stipetić bio je zakopčan do grla; njegove su misli sigurno već bile drugdje.
Postojala bi neka mala šansa za mirno rješenje da su u Kninu znali izračunati kolika je sirota „Krajine“ vojnički nedorasla Hrvatskoj vojsci. Slobodan Milošević je pomagao kad je mogao; više nije mogao ni sebi pomoći. Franjo Tuđman je četiri godine pregovarao, ali je stvarao moćnu vojsku u uvjetima embarga na uvoz oružja. Nešto je od toga pokazao paradom na Jarunu; ne bi ostalo trebao pokazivati u Kninu da je tamo postojala ikakva vlast, odgovorna svojim ljudima. Varali su i sebe i narod, da bi račun za „etničko čišćenje“ poslije ispostavili Hrvatskoj.
Nedorasli kninski čelnici
Što bi se promijenilo da je izaslanstvo „krajinskih“ Srba pristalo na uvjete hrvatskih vlasti i priznalo Hrvatsku kao svoju državu? Vjerojatno bi se u tome dijelu okupiranog hrvatskog teritorija ostvario model integracije koji je poslije uspješno proveden u istočnoj Slavoniji i u Baranji.
Za nj tada nisu bili stvoreni uvjeti; nedorasli kninski čelnici (ili četnici) nisu ništa zaključili iz munjevitog poraza u zapadnoj Slavoniji; podcjenjivali su Hrvatsku vojsku, a osobito hrvatsku volju za državom, a precjenjivali svoje ratništvo, kao da sam Napoleon njima zapovijeda. Što su uopće mislili kad su se odlučili za borbu prsa o prsa, a kad je do borbe došlo, bježali s ratišta glavom bez obzira?
Prevarili su narod, kojem su obećavali brda i dolina, a na kraju ga poveli, i silom, ako je trebalo, na dalek put u Srbiju. Mnogima je to bio put bez povratka: jednima jer nisu htjeli ni demokratsku hrvatsku državu, u krivom uvjerenju da je svaka Hrvatska ustaška država, drugi jer su povjerovali da svi Srbi mogu živjeti u istoj državi, a treći, jer su se plašili kazne za zločine nad Hrvatima. Na prostoru „Krajine“ nakon četverogodišnje okupacije otkriveno je veliko zgarište, „očišćeno“ od Hrvata. Nakon Oluje, iz ovih i onih razloga, nije bilo Srba. U kraljevski grad Knin Hrvatska je ušla na kraljevski način: vojnički trijumfalno, bez većih razaranja i bez velikih žrtava u samoj operaciji.
Pobunjeni su Srbi bili vojnički inferiorni, ekonomski na podu, s moralom na koljenima, a napustili su ih i pokrovitelji iz Beograda. Propustili su diplomatsko rješenje, i osudili sami sebe na vojnički poraz. Zločina je bilo nakon Oluje, i prema Srbima koji su ostali i prema srpskoj imovini. Hrvatska vojska nije ubijala ni rušila; činili su to raznorazni pljačkaši, a ne vojnici. Svaki zločin zaslužuje kaznu; tako se olakšava pomirenje. Na splitskoj rivi, u euforiji pobjede u Kninu, Franjo Tuđman obećao je Vukovar, kao sljedeću stanicu na putu kompletiranja hrvatske države. Državni poglavar odredio je cilj; nije sigurno da je tada znao koja će sredstva upotrijebiti.
Vojničko oslobađanje predstavljalo bi operaciju najvišega rizika; rat na granici teško je dobiti a da se ne prijeđe granica. Američkom generalu Jacquesu Kleineu, i njegovim međunarodnim agensima, mora se priznati da su vještom kombinacijom diplomacije s politikom posljednji dio okupirane Hrvatske vratili Hrvatskoj bez ispaljenog metka. Tko i dalje misli da je trebalo vraćati milo za drago, unosi opasan element osvete u politiku.
Hrvatski je predsjednik na jedan način trijumfirao u Kninu; na drugi u Vukovaru. Oba treba cijeniti i na njima graditi hrvatski optimizam i europsku budućnost zemlje koja pripada i Srbima, ako su na Teslinoj valnoj dužini da drže do svoje srpske nacionalnosti i do svoje hrvatske domovine, i ako se hrvatske vlasti drže uzvišenog načela da država pripada svima koji u njoj žive. Pobjednici opraštaju, kako je govorio predsjednik Tuđman, i kardinal Franjo Kuharić prije njega. Krivnje se rješavaju na sudu.
Procjena suda u Haagu
Oluju se ne može doživljavati kao operaciju protiv Srba, ni onoga dijela koji Hrvatsku nije želio priznati; njihovi su se „balvani“ morali maknuti da nova država može funkcionirati. Oluja je prije svega akcija za održivu hrvatsku državu u kojoj će slobodno i sigurno živjeti svi njeni građani. Oslobađanje okupiranih dijelova međunarodno priznate države ne može biti „zločinački pothvat“, ni pravno, ni politički, ni moralno.
Što bi onda bila okupacija ako bi oslobođenje od okupacije bio zločin? Sud u Haagu u drugom je pokušaju bolje procijenio stvari i priznao međunarodno priznatoj hrvatskoj državi pravo da uspostavi punu vlast unutar svojih priznatih granica. Ne na tuđem teritoriju, nego na svome. Tako je s hrvatske države skinuta stigma – koju nije zasluživala – da je stvorena na zločinu.
Nakon ulaska u Vukovar, Franjo Tuđman je obvezao pobjedničku Hrvatsku da se odnosi bez osvete prema svojim sugrađanima koji u Domovinskom ratu nisu bili na hrvatskoj strani; nakon dolaska iz Haaga u Zagreb, general Ante Gotovina pozvao je Hrvate da se okrenu budućnosti. Vojni zapovjednik Oluje izrekao je tada znamenitu misao: „Rat je završen“! Ratni zločini ne mogu zastarjeti, za njih oprosta nema. Ali, nakon svakoga rata mora se – u interesu preživjelih, za račun živih i u spomen na (sve) žrtve – graditi pravedni mir. A mir pretpostavlja suživot, zasnovan na istini i na pravdi, a ne na mržnji i na osveti.
Sam jeno i dovoljno - to je naša Domaja !