Pet milijuna obroka pojeli su hrvatski osnovnoškolci od početka drugog polugodišta, točnije od uvođenja obveze da svaka škola za sve učenike mora osigurati jedan obrok. U tih mjesec dana učenicima su bili ponuđeni različiti obroci, od pekarskih proizvoda s jogurtom do kvalitetnih kuhanih jela sa salatama i voćem. Jelovnik je ovisio isključivo o opremljenosti škole kuhinjom i blagovaonicom, pa su razlike bile vidljive i među školama koje djeluju u istom gradu, županiji ili mjestu.
Zapeli na kruhu i salami
U mjesec dana uglavnom se raspravljalo o tome je li pošteno da djeca, osobito u Dalmaciji gdje se na prste jedne ruke mogu pobrojiti škole s kuhinjom, jedu isključivo pekarske proizvode nabavljene o državnom trošku, ne prozivajući pritom lokalne zajednice koje su financijski odgovorne za škole. I dok u Hrvatskoj ima škola koje su angažirale nutricioniste, doduše malo, pa se djeci nudi hrana prilagođena njihovim zdravstvenim potrebama, u regiji je priča zastala doslovno na kruhu i salami ili onome što roditelji sami spreme za užinu. Tako u Crnoj Gori nema organizirane dječje kuhinje, trošak prehrane za roditelje iznosi 30 eura, a to podrazumijeva isključivo peciva od bijelog brašna uz koje se uglavnom posluži jogurt, voćni jogurt ili sok s dodanim šećerom. Priliku za obrok u pojedinim crnogorskim školama imaju samo učenici prvih i drugih razreda u produženom boravku. Ostala djeca namirnice kupuju u školi ako ustanova ima sklopljen ugovor s nekom od lokalnih pekarnica ili okolnim prodavaonicama.
– U Crnoj Gori već godinama ne postoji organizirana đačka užina. A i kad je postojala, uglavnom je to bilo samo na teritoriju općine Podgorica, u suradnji sa srednjom školom 'Sergije Stanić' – kaže predstavnica udruženja Roditelji Lepa Žunjić. Kako kaže, tijekom odmora, u dvorištu ustanova, jasno se može steći slika o tome imaju li djeca i roditelji svijest o važnosti kvalitetne prehrane.
– Uglavnom se jedu grickalice i konzumiraju napici za koje će vam pedijatri i nutricionisti reći da ih izbjegavate u dječjoj prehrani – ističe Žunjić.
Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica u Crnoj Gori pretili su, pa će se u Crnoj Gori udruga Roditelji nastaviti zalagati za inicijativu da svi učenici dobiju besplatnu zdravu užinu. A ako ne svi, onda barem oni koji žive u siromaštvu i socijalno ugroženim obiteljima, poručuju iz te organizacije. Naime, crnogorsko ministarstvo poljoprivrede prije nekoliko je godina pokrenulo program posvećen zdravoj prehrani koji je tada obuhvatio oko 3000 đaka iz sedam crnogorskih škola. Prošle godine najavljeno je da se program nastavlja od listopada, ali nema informacije koje škole su odabrane i koliko djece sada dobiva zdravu užinu. Ponuda nije ništa zdravija ni kvalitetnija ni u školama u BiH usporedi li se meni hrvatskih škola koje nemaju kuhinju, a učeniku moraju osigurati jedan besplatan obrok. Bijelo pecivo s komadićem salame i sira, punjena lisnata tijesta, hamburgeri, pržena piletina i pomfrit svakodnevno su na jelovniku školaraca širom BiH, a cijena obroka doseže najviše 1,25 eura. Dok u drugim gradovima užinu isključivo plaćaju roditelji, u KS-u Općine izdvajaju novac za nabavu užina socijalno ugroženim kategorijama, a takva je situacija i u nekim drugim gradovima. Između ostalog usvojen je Pravilnik o prehrani učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama kojim se propisalo uvođenje zdrave hrane. Bilo je to prije pet godina, a sada se o tome više i ne govori.
– Nažalost, mislim da se prehrana u školama ne shvaća dovoljno ozbiljno bez obzira na to je li riječ o kantini ili školskoj kuhinji, a imamo još škola koje nisu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima – kazala je Suada Karić, voditeljica Radne grupe za izradu Pravilnika i profesorica u Poljoprivredno-prehrambenoj školi. Još je 2019. Ministarstvo obrazovanja KS-a u suradnji s Kantonalnom inspekcijom pokrenulo nadzor provođenja Pravilnika u školama. Nažalost, uslijedila je pandemija i ta aktivnost je u mirovanju.
Organizirana školska užina u Srbiji gotovo je zaboravljena kategorija. Zbog strogih standarda škole ne mogu organizirati kuhinje, pa je sve prepušteno roditeljima, pekarama i kioscima brze hrane. Svijetli primjer u Beogradu je Osnovna škola "Drinka Pavlovića", u čijoj se kuhinji dnevno pripremi više od 1000 obroka "kao kod kuće", a osim zaposlenih u kuhinji, škola je angažirala i nutricionisticu.
Ostalo na planovima
Zbog problema s dječjom prehranom, tamošnje je Ministarstvo prosvjete prije nekoliko godina najavilo da će početi raditi na vraćanju kuhinja u škole, No sve je ostalo na planovima, jer je prema tada objavljenim podacima tek svaka četvrta škola imala uvjete ili bi uz mala ulaganja mogla imati zadovoljavajuću đačku kuhinju.
Zbog nedostatka prostora i radne snage, ali i visokih standarda koje đačke kuhinje trebaju ispuniti, taj se broj samo smanjivao, pa od 166 osnovnih škola u Beogradu tek njih desetak ima svoju kuhinju u kojoj se priprema hrana. Uglavnom se i škole i roditelji odlučuju za nepopularnu varijantu, pekarnice u iznajmljenom školskom prostoru. Slično je i u ostatku Srbije.
Javno-zdravstveni problem u Srbiji
U srednjim školama u Srbiji situacija je još gora nego u osnovnim. Ondje školska prehrana praktički ne postoji. Organizirane užine ima samo u privatnim školama i internatima. Nastava se uglavnom odvija u smjenama, djeca provode mnogo sati na nastavi, a rijetko koji srednjoškolac nosi užinu od kuće. Zato se većina njih okreće pekarnicama, kioscima s pljeskavicama ili supermarketima. Tako prehrana školaraca, zaključuju u Srbiji, polako postaje javno-zdravstveni problem.
>> VIDEO: Dok je Ćiro nevin ležao u zatvoru, Nadan Vidošević spriječio je njegovu smjenu