Kako je izgledao vojnik u Prvom svjetskom ratu, što je nosio, kakvom je opremom raspolagao, u kakvim se postrojbama borio, što je jeo, na kraju krajeva? Tematika je Velikog rata obrađivana u više knjiga domaćih autora koji su, reklo bi se, zavidnom točnošću uspjeli predstaviti Hrvate vojnike u različitim postrojbama.
Jedna je od takvih knjiga “Hrvatski ratnici kroz stoljeća” Tomislava i Višeslava Aralice. S vojnicima Hrvatima u Prvom svjetskom ratu počinje se opisujući konjanika 10. husarske domobranske pukovnije iz 1914. godine. Početkom 20. stoljeća ugarsko domobranstvo imalo je 10 husarskih pukovnija, a u zajedničkoj vojsci bilo ih je još 16. Njihova oprema bila je slična, ali se i razlikovala u nizu pojedinosti.
Domobranske husarske pukovnije razlikovale su se među sobom uglavnom po boji čakoa. Hrvatsko-slavonski husari nosili su čakoe crvene boje, a na lijevoj strani bila je žuta brojka 10. Ilustracija prikazuje husara 10. pukovnije u pohodnom odijelu i opremi 1914. godine. Za razliku od ostalih rodova vojske, konjaništvo je, kao elitna postrojba, zadržalo ukrašene odore žarkih boja. Jedini ustupak nečemu što se može nazvati maskiranjem bilo je 1913. godine uvođenje navlaka za čakoe, štukastosive boje. To je bila standardna boja pohodnih vojnih odora austro-ugarske vojske još od 1909. godine. Sam čako novog je oblika, koji je uveden 1911. godine.
Osnovno naoružanje husara bio je kratki konjanički karabin. Od 1890. naoružani su brzometnim repetirajućim karabinom sustava Mannlicher. Malim remenom vezivali su kundak puške da čvrsto prianja uz tijelo i ne smeta pri jahanju. Sablja koju su nosili domobranski husari bila je model iz 1875., predviđen upravo za naoružanje domobranskog konjaništva. Imala je polukružni veliki zdjelasti željezni branik, željezni leđni okov, kožom presvučen brazdasti držak te željezne korice. Sječivo, dugo oko 87 cm, imalo je po jedan žlijeb s obje strane. Obični vojnici nosili su na dršku jednostavnu kožnatu kićanku, a dočasnici žutu vezenu. Te sablje proizvodili su razni vojni dobavljači poput Gyorgya Pacholeka iz Budimpešte i drugi.
Konjska oprema također je standardizirana i odgovara propisanim modelima. Osnovni dobavljač predmeta od kože za ugarsko domobransko konjaništvo bio je konzorcij udružene ugarske kožarske industrije čija se glavna i najveća tvornica nalazila upravo u Zagrebu, koji je još otprije bio veliki kožarski centar. Riječ je o tvornici koju su 1868. osnovali članovi obitelji Štern. Nalazila se u Medvedgradskoj ulici i postojala je sve do 1938. godine.
Sljedeći je primjer ulan 12. hrvatsko-slavonsko ulanske pukovnije iz 1914. godine (pukovnija je osnovana 1854.). Njezina momčad popunjavala se s područja Slavonije, a časnički kadar bio je šarolik. Borila se na talijanskom ratištu 1859. i 1866., sudjelovala je u okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. i, dakako, u Prvom svjetskom ratu. Početkom 20. st. pukovnijski je stožer bio u Szekesfehervaru (Stolnom Biogradu), gdje se nalazio i jedan divizion, a drugi je bio u Tolni.
Šapka je uoči Prvoga svjetskog rata bila od kože, platna i žičanog kostura. Na prednjem kraju nalazio se mjedeni dvoglavi habsburški orao i na njemu štit s pukovnijskim brojem. Takve šapke proizvodile su velike tvornice za izradu odora i vojne pozamanterije poput “Franz Thills Neff”, “Franz Kuhmayer & Comp.” iz Beča i druge. Odora svih ulanskih pukovnija zajedničke vojske bila je jedinstvena. Imali su plavu dolamu s crvenim obrubima te crvene hlače širokog kroja. Pukovnije su se međusobno razlikovale samo po boji šapki i gumba. Dvanaesta je tako imala tamnoplavu šapku i gumbe zlatne boje. Od oružja momčad je nosila pušku sustava Mannlicher M.1895 od 8 mm, u inačici konjičkog karabina bez bajunete. Sablje su im mahom bile model iz 1869., iako je tada u tijeku bilo prenaoružavanje novim sabljama M.1904.
Ulanska koplja starijeg oblika imala su trobrido hodilo te ispod njega jabučasto proširenje. Zadnji odvjetak te vrste koplja bio je model iz 1864. godine. Novi model iz 1875. imao je dvobrido bodilo u obliku noža i nije imao jabučasto proširenje. Motke tih kopalja bile su drvene, a najboljim materijalom za njihovu proizvodnju smatrala se crvena bukva iz Hrvatske.
No, osnovni dio habsburške oružane sile činile su postrojbe takozvane zajedničke vojske. One su zajedno s ugarskim i austrijskim domobranstvom te ratnom mornaricom činile jedinstvenu cjelinu. U zajedničkoj vojsci Hrvati iz kontinentalne Hrvatske i Slavonije popunjavali su XIII. zagrebački korpus koji se teritorijalno protezao po cijeloj tadašnjoj hrvatskoj državi. Sačinjavalo ga je šest pukovnija ugarsko-hrvatskog pješaštva (16. sa sjedištem u Bjelovaru, 53. sa sjedištem u Zagrebu, 70. sa sjedištem u Petrovaradinu, 78. sa sjedištem u Osijeku, 79. sa sjedištem u Rijeci i 96. sa sjedištem u Karlovcu), tri artiljerijske pukovnije (37. pukovnija poljskog topništva iz Zagreba, 39. pukovnija poljskih haubica iz Varaždina i 13. pukovnija poljskih haubica iz Zagreba), dvije konjičke (5. ulanska iz Varaždina i 12. ulanska iz Szekesfehervara) te neke druge jedinice (31. bojna poljskih lovaca iz Zagreba, 4. pionirska bojna i druge). Hrvati iz Dalmacije novačeni su u 22. dalmatinsku pješačku pukovniju zajedničke vojske, a oni iz Bosne i Hercegovine u zasebno organizirane B.H. trupe. One su se sastojale od četiri B.H. pukovnije s mirnodopskim sjedištima u Beču, Grazu, Budimpešti i Trstu te od osam B.H. bojni poljskih lovaca.
Kad su započela neprijateljstva početkom Prvoga svjetskog rata, prema mobilizacijskim planovima osnivaju se ratne jedinice: divizije, zborovi (korpusi) i vojske (armije). Tako je XIII. zbor nastao od većine jedinica zagrebačkog XIII. vojnog područja te od većine hrvatskog domobranstva. Glavninu XIII. zbora činila je 36. divizija zajedničke vojske, sastavljena od 16., 53. i 78. pukovnije, zatim 7. divizija zajedničke vojske, sastavljena od 79. pukovnije i dijela 96., te od glasovite 42. “vražje” divizije domobranskog pješaštva, sastavljene od četiriju domobranskih pukovnija – 25., 26., 27. i 28.
Ratni put XIII. zbora započeo je na Drini i nastavio se u dvije Potiorekove ofenzive. Nakon povlačenja preko Beograda u Srijem, zbor je prebačen na Karpate. Nakon Gorličke ofenzive spušta se u Galiciju, gdje je postrojen na južnom krilu prema Besarabiji. Godine 1916. odbija Brusilovljevu ofenzivu, a zatim u ljeto 1917. i Kerenskijevu ofenzivu. Početkom 1918., nakon ruskog kolapsa, cijeli se zbor prebacuje na talijansku frontu, gdje dočekuje kraj rata. U XIII. zboru služilo je nekoliko naraštaja različitih slojeva hrvatskoga društva onoga vremena, te cijeli niz osoba koje su udarile veći ili manji žig hrvatskoj povijesti 20. stoljeća. Stoga nije čudno što je njegov krvavi ratni put opisan u brojnim književnim djelima te u autobiografskoj literaturi.
Šesnaesta pukovnija ugarsko-hrvatskog pješaštva formirana je 1871., nakon razvojačenja Vojne krajine, od pripadnika bivše 5. i 6. graničarske pješačke pukovnije bivšeg varaždinskog generalata. Zbog toga su je nazivali “varaždinskom” pukovnijom, iako joj je mirnodopsko sjedište bilo u Bjelovaru. Postojale su dvije vrste odora: paradna i pohodna. Paradnu odoru pripadnika zajedničke vojske ugarskog pješaštva činile su svijetloplave hlače, ukrašene gajtanom crno-žute boje, tamnoplava bluza i tamnoplavi paradni čako. Pohodna odora znatno je skromnija, iako u osnovi istog oblika. Nova pohodna odora štukastosive boje (službeni naziv posebne nijanse sivo-svijetloplave boje) uvedena je za svu habsburšku kopnenu oružanu silu 1909. godine. Pohodna odora vojnika ugarskog pješaštva zajedničke vojske imala je hlače uskoga kroja, ukrašene crno-žutim gajtanima po vanjskom šavu, s prepletom na nabedrici. Ugarsko-hrvatski domobrani imali su iste hlače, samo je gajtan bio tamnozeleni. Bluza je bila ista kao za sve habsburško pješaštvo. Na glavi su nosili dobro poznate logorske kape sa štitnikom. Za hladna vremena odijevali su šinjele. Pukovnije su se međusobno razlikovale po boji ovratnika i gumba. Šesnaesta je imala sumporastožute ovratnike i žute gumbe.
Standardno oružje sastojalo se od puške sustava Mannlicher M.1895, kalibra 8 mm s bajunetom. Za ono vrijeme ta je puška bila moderno i kvalitetno oružje preciznog izratka, kao što su to austrijska oružja redovito i bila. Proizvodile su ih tvornice OEWG iz Steyera i FGGY iz Budimpešte. Bajuneta za pušku M.1895 razlikovala se od prijašnjih jer joj je sječivo imalo oštricu s “naopake” strane. Dočasničke bajunete posjedovale su zavrnuti krak križnice i alkicu na glavici drška za koju se vješala kićanka. Njihova sječiva često su bila niklovana. Međutim, užurbana vojna proizvodnja, suočena s nestašicama raznih vrsta, dovela je do pojave Ersatz-bajonetta (zamjenske bajunete) reduciranog oblika i grubog izratka.
Oprema vojnika sastojala se još od ranca, lopatice i plinske maske. Tijekom rata ustanovljeni su pojedini jurišni odredi, osposobljeni za rovovsku borbu koji su bili posebno dobro naoružani. Imali su kacige njemačkog oblika, razne vrste ručnih ili puščanih granata, škare za rezanje žičanih zapreka i rovovski borbeni nož. U katalogu “Dadoh zlato za željezo” za istoimenu izložbu Hrvatskog povijesnog muzeja nalazimo vrlo vrijedne osobne dnevnike hrvatskih vojnika u zajedničkog austro-ugarskoj vojsci.
Stjepan Kolander, kadet i kasnije natporučnik 25. domobranske pješačke pukovnije, dnevne je zapise, ratne izvještaje i novinske članke napisao i sabrao u dvadeset ukoričenih svezaka/knjiga. Kolander je prošao bojišta Srbije, Galicije i Soče te je svakodnevno bilježio “događaje i doživljaje”, ali je sačuvao i golemu arhivu vezanu uz rat, od dnevnih zapovijedi i ratnih izvješća pa do cijelih novina.
Pod naslovom “Redovite ‘gebire’ u ratu za vojnika” Kolander donosi popis namirnica i količine, kako je zapisao, da se zna što im je sve pripadalo i što su dobili 29. srpnja 1914. godine. Navodi da su u opremi telećaka bili: “1 mesnata konzerva, 1 obrok soli, 1 obrok kavine konzerve, 1 obrok duhana i dvopeka. Jedan rupčić za nos, igle, konac, sapun, k tome četka za zube, dvostruki češalj i to zamotano u ručnik, četka za odijelo, jedno zimsko i jedno ljetno rublje. Ispod pokrivala telećaka i izvana lake cipele, šator, list, kolčić s uzicom. Na telećak izvana: kabanica, lopatica, šolja, vodna svetiljka i napojnjak”. Zajedno s opremom krušne torbe (“brocak”) u kojoj su bile: “Stvari za čišćenja oružja, kudelja, krpe, mast, lula, jedaće sprave, duhan, 1 kavina konzerva, 1 obrok kruha, čutura i.t.d.”, oprema je težila oko 30 kilograma.
Kolander navodi da je njegov odnos prema podređenim vojnicima bio prijateljski i odgovoran i da se trudio ispraviti nepravdu. Jednom je ispitivao prijavu vojnika da neki narednik za velik novac prodaje kruh i konzerve koje je zadržao pri dijeljenju hrane. Narednik je bio kažnjen vezanjem za stup. Mjesec dana nakon odlaska u rat Kolanderovo ushićenje što se bori za spas doma, majke, brata i sestre, domovine i sijedog kralja splasnulo je pred osjećajem boli, straha i smrti. Redovito se hrabrio konjakom, rumom, rakijom i vinom (istovremeno!), a popušio bi i do 100 cigareta dnevno. Pisanjem je, čini se, pokušavao stvarnost rata zadržati podalje od sebe. Smišljanje rima za pjesme u stilu vjetar-metar, prsnu-tresnu vjerojatno mu je služilo za psihoterapiju.
>>Cjeloviti tekst o hrvatskim domobranima možete pročitati u Večernjakovu magazinu koji na 132 stranice donosi niz zanimljivih članaka o Hrvatima u Velikom ratu. Potražite ga na kioscima!
svi su mijenjali odore kroz povijest,jedino mi popovi nismo