Na vijest da u Sarajevo dolazi prijestolonasljednik Austro-Ugarske Monarhije nadvojvoda Franjo Ferdinand, tajna srpska teroristička organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznatija po imenu Crna ruka, odlučila je odgovoriti atentatom.
Mozak operacije bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, šef srpske vojne obavještajne službe, dok su za izvršitelje odabrana trojica članova Mlade Bosne Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, kao i njihovi pomagači Vaso Čubrilović, Cvijetko Popović i Muhamed Mehmedbašić.
Četiri pištolja, šest bombi i cijanid, za samoubojstvo u slučaju da budu uhićeni, osigurala je srpska vojska.
No, usprkos vrlo detaljnom, preciznom planu, atentat se ipak dogodio posve slučajno.
>> Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Prijestolonasljednik i supruga Sofija u Sarajevo te su se nedjelje 28. lipnja 1914. godine, nakon mise, smjestili u otvorenu limuzinu austrijske marke Gräf & Stift, pa u koloni krenuli prema Gradskoj vijećnici. Tijekom vožnje, jedan od atentatora, Nedeljko Čabrinović, bacio je bombu koja se odbila od sklopljenog krova i otkotrljala natrag na ulicu.
Ranjeni su prolaznici, no budući da je nadvojvoda prošao bez ozljeda, povorka vozila nastavila je put prema Gradskoj vijećnici. Premda vidno potresen pokušajem napada, Franjo Ferdinand tvrdoglavo traži da se protokol nastavi, čak inzistira da se u program uvrsti i posjet bolnici gdje su ležali ranjenici.
Pri vožnji Sarajevom, međutim, jedno pogrešno skretanje ipak će ga koštati života. Gavrilo Princip, koji je već bio odustao od atentata skrivajući se u obližnjoj trgovini delikatesama, ispucao je dva metka, jedan u nadvojvodu, a drugi u njegovu suprugu. Trećim hicem pokušao je ubiti sebe, ali ga je pobjesnjela masa već bila ščepala. Progutao je cijanid, no ostao je živ. Sofija je umrla prije nego što su stigli do guvernerove rezidencije Konak, u kojoj je ubrzo izdahnuo i prijestolonasljednik.
Taj će događaj u Sarajevu izazvati val nasilja, a vijest o ubojstvu prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge snažno će odjeknuti svijetom. Atentat je mnogima bio dobrodošao jer je svijet već bio na rubu rata pa je Kraljevina Srbija na mah označena za glavnog krivca.
>>Veliki specijal Hrvati u Velikom ratu još uvijek je u prodaji
Austro-Ugarska dobiva njemačku potporu za konačni obračun sa Srbijom te Beogradu šalje ultimatum, sročen tako da ga mora odbiti. I uistinu, Austro-Ugarska objavljuje Srbiji rat, 28. srpnja 1914. godine. Dva dana poslije, Rusija objavljuje opću mobilizaciju, a Njemačka joj sutradan upućuje ultimatum da zaustavi ratne pripreme.
Ruska vlada to odbija te Njemačka objavljuje rat Rusiji, potom i Francuskoj. U noći između 4. i 5. kolovoza 1914. godine Engleska objavljuje rat Njemačkoj. Počeo je Prvi svjetski rat.
Zvali su ga, i još uvijek ga zovu, Velikim ratom. Ponajviše, zbog brojki koje su impresivne – ako se uopće jedan rat može častiti takvim epitetom. Jer, taj je rat, u kojem je sudjelovalo 60 milijuna vojnika, u nepovrat odnio 16 milijuna duša: 10 milijuna vojnika i šest milijuna civila, dok je iza sebe ostavio 21 milijun ranjenih, osakaćenih ljudi.
Sukobile su se članice Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i njihovi saveznici (Italija, SAD, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka) te zemlje članice Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovi saveznici (Osmansko Carstvo, Bugarska). U Velikom ratu sudjelovalo je 36 država od ukupno 54 u svijetu, a ratovalo se na teritoriju 14 država.
Vodio se na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Nekoliko manjih bojišta otvoreno je u Africi, Aziji te na Tihom oceanu i na Bliskom istoku. Ipak, malo je tko mogao predvidjeti katastrofalne razmjere rata u kojemu su život izgubili milijuni ljudi, u kojemu su prvi put upotrijebljeni tenkovi i, u ozbiljnijoj mjeri, zrakoplovstvo, u kojemu su prvi put na bojišta uvedeni napadi bojnim otrovima.
Taj je rat bio velika tragedija i za Hrvate, i ne samo zato što iz njega nisu izišli kao pobjednici nego, još i više što su, na strani Austro-Ugarske, u njemu ratovali za tuđe interese i tuđe ciljeve. Oni, naime, u tome ratu nisu znali za što se i za koga zapravo bore. Na početku rata, Hrvati su činili 14 posto cijele austrougarske vojske.
U vojsku je unovačeno najmanje sedam hrvatskih divizija, a cijela je Austro-Ugarska u ratu raspolagala s 48 divizija. Od Galicije do Soče Hrvati su sudjelovali na svim europskim bojištima, a posebno su se istaknuli na balkanskom, istočnom i talijanskom bojištu.
‘Vražja’ divizija
Kao topovsko meso koje će ratovati u slavu Habsburške Monarhije, diljem Istočne fronte živjeli su i umirali naši domobrani, ponajviše u Galiciji, najvećoj klaonici hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Točan broj Hrvata koji su ondje ostavili svoje kosti možda se i nikada neće znati, no spominje se i do 40 tisuća duša.
Zna li se da je ondje ratovalo njih 80 tisuća, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući. Stotinu godina poslije, o njihovoj prisutnosti na ovom bojištu rječito govore grobovi i spomenici u selima današnje zapadne Ukrajine, poput Hlebivke, najvjerojatnije upravo onog područja na kojem ratuje i proklinje sudbinu i carevinu mladi Miroslav Krleža, o čemu će poslije pisati u svom djelu “Bitka kod Bistrice Lesne”.
Posljednja su ondje počivalište pripadnika karlovačke i zagrebačke, kasnije i osječke domobranske pukovnije, čiji ratni put prema Istoku otpočinje 1915. kada se povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, dok dio vojnika, kao i zapovjedništvo ovih postrojbi, nastanjuje selo Hlebivku.
Ondje su dočekali i krvavo ljeto 1916. kada je ruski general Aleksej Brusilov krenuo u snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje, kada su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. divizija, u čijem su sastavu ratovali, nosila epitet “vražja”. Ne zato što je u njima bilo išta demonsko – već zbog iznimne hrabrosti, za što su pohvaljeni od njemačkih i austrijskih zapovjednika pa će ih i car Karlo prilikom obilaska bojišta posebno pohvaliti za herojstvo.
Hrvatska nikada nije pokazala interes za svoje mrtve s toga područja, sve dok 2014. ondje nije stigla naša prva delegacija. Riječ je o predstavnicima Grada Zagreba, prve hrvatske institucije koja je u to vrijeme nakon gotovo stotinu godina službeno posjetila taj povijesni lokalitet. Većina ih je izginula 1916., otkad datiraju i humci na groblju hrvatskih vojnika u Hlebivci, dok se preživjeli povlače na rezervne položaje kod Stanislawa gdje ostaju do 1917. i protunapada Centralnih sila kojim potiskuju Ruse.
Vrijeme između bitaka, u kratkim predasima u vrtlogu Prvoga svjetskog rata, hrvatski vojaci kratili su glupiranjem, ironiziranjem samih sebe, fotografirali se jašući metle ili objektivu okrećući gole stražnjice okružene licima prekrivenim plinskim maskama. Sve te detalje kao i širu sliku otkrilo je višegodišnje istraživanje posebnog tima na čijem čelu je dr. sc. Ivica Pančić, koji prikuplja sredstva za obnovu groblja i spomenika, ali i povijesnu građu za kojom traga po arhivima nekoliko europskih metropola slažući kockicu po kockicu mozaika koji će pomoći rasvijetliti taj gotovo zaboravljeni dio hrvatske povijesti.
– To je dugotrajan proces, opsežno istraživanje, poput traženja igle u plastu sijena, za koje nismo znali kamo će nas odvesti. U Hrvatskom državnom arhivu postoje tek fragmentarni podaci o pripadnicima naših domobranskih pukovnija, stoga smo se za pomoć pri pronalaženju mogućih popisa imena obratili Beču i Budimpešti – kaže Pančić, dodajući kako, zahvaljujući sačuvanoj građi, danas zna da se na Istočnoj fronti ratovalo, ali i voljelo.
– I danas su ostale priče o vrlo lijepom odnosu hrvatskih vojnika s mještankama, sličnih mentaliteta, kao i priča o ratnoj djeci koja se ipak tako rado ne prepričava. Hrvati pritom nisu ništa drukčiji od drugih vojnika – tumači dr. Pančić, pa potom govori kako su tim krajem prolazile brojne vojske s osjećajem superiornosti prema lokalnom stanovništvu, ne i Hrvati.
Oni su se, pak, na sve načine brinuli o stanovnicima gradeći u selu prve zidane bunare (na jednom od njih uklesan je natpis “Kraljičin zdenac”) iz koji se nije napajala samo vojska već i žitelji, a višak hrane svakodnevno su dijelili s djecom koja su bosonoga stajala u dugim redovima pokraj kazana. Sjedinjeni u vrtlogu rata, jedni su pokapali druge, oni preživjeli su čekali mir.
Dvomjesečni marš smrti
No, do toga dana bio je još dug put jer je na frontama diljem Europe bjesnio krvavi rat. Nakon što je car Franjo Josip u srpnju 1914. potpisao opću mobilizaciju, na južnom, balkanskom bojištu borbe su počele u kolovozu, napadom austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru.
No, te su snage doživjele prve veće poraze u Cerskoj bitki te u studenom iste godine u Kolubarskoj bitki. Tako je srpska vojska već u prosincu prve godine rata zarobila oko 23.000 austrougarskih vojnika, među kojima je bilo i nekoliko tisuća Hrvata. Unatoč prvim srpskim pobjedama, njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru te su ih u prosincu 1915. i siječnju 1916. zauzele, zbog čega je vlada Srbije bila prisiljena povući se na otok Krf, a srpska je vojska započela povlačenje od Niša do albanske Valone.
– Sa sobom je na dvomjesečni marš smrti povela zarobljene austrougarske vojnike. U maršu je sudjelovalo oko 60.000 ljudi. Dvomjesečni marš smrti od Niša do Valone pratila je oštra zima, nedostatak vode, glad i brojne epidemije. Nakon teškog putovanja na odredište je stiglo nešto više od 23.000 austrougarskih vojnika.
Većina zarobljenika umrla je u maršu od raznih bolesti (kolera, malarija, tuberkuloza), a neke su ubili srpski vojnici prije dolaska u albanske luke Drač i Valonu. Dolaskom u luke, srpska je vojska prebačena na Solunsku frontu, a austrougarski zarobljenici brodovima talijanske kraljevske mornarice na daleku Asinaru. Oni su se samo nakratko ponadali da je njihov križni put završio, no od Niša do Valone pratile su ih silne strahote – navodi dr. sc. Josip Dukić, izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
No, daleko od tog da je hrvatska vojna sila u Velikom ratu nizala samo poraze. Hrvatski vojskovođa Svetozar Borojević von Bojna, jedini feldmaršal slavenske krvi u austrougarskoj vojsci, u svojoj je vojnoj biografiji nizao veličanstvene uspjehe. Ratni put otpočeo je štiteći Monarhiju od navale ruskih snaga na Ruskoj fronti 1914., a nastavio dogodine na Talijanskoj.
– Odbiti jedanaest napada mnogo premoćnije talijanske vojske, a u dvanaestoj bitki nanijeti Talijanima strahovit poraz, to je mogao izvesti samo veliki strateg kakav je bio Borojević. Pod njegovim zapovjedništvom 5. austrougarska vojska, na jednom geografski relativno ograničenom potezu, na rječici Soči, više od dvije godine blokirala je gotovo cijelu talijansku vojnu silu.
Zbog generala Borojevića talijanska je propaganda morala smišljati razloge neuspjeha kako bi opravdala goleme žrtve i umirila javnost, a uspjeh im je uvijek iznova izostajao. Na obalama Soče Borojevićevi vojnici nisu samo štitili hrvatske i slovenske krajeve od talijanskih pretenzija nego su na koncu ugurali talijansku vojsku duboko u “talijansku čizmu” te umalo zaprijetili samome Rimu – ističe povjesničar Danijel Tatić.
Ono što je tada u našem susjedstvu otpočelo kao još jedan od redovitih sukoba karakterističnih za to razdoblje brzo je preraslo u apokaliptični obračun koji je razbio carstva, tradicije, deluzije i ljudske živote. Ratna razaranja i Hrvatsku su bacili na koljena. Uoči rata, Hrvatska je imala ukupno 271 poduzeće koja su zapošljavala 23.604 radnika, no početkom rata mobilizirano je gotovo milijun ljudi na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je izazvalo tešku gospodarsku situaciju.
Od 1914. do 1918. stradalo je oko 137.000 vojnika iz Hrvatske, a još oko 109.000 stanovnika, uglavnom civila, umrlo je od epidemija i gladi. Veliki rat okončan je pobjedom Antante, 11. studenoga 1918., prije točno stotinu godina. Novi svjetski poredak uspostavljen je u Versaillesu 28. lipnja 1919. i geopolitički je proizvod Velikog rata.
Dakako, svijet su tada kreirali pobjednici: za stolom su se našli premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vitorio Orlando. Sudbina poraženih, osobito Njemačke, nije bila bajna. Berlin je morao prihvatiti teške uvjete, što će poslije prouzročiti nove nevolje Europi i svijetu. No, svjetski poredak uspostavljen toga dana održao se do danas, ne u cijelosti, no globalni odnosi ostali su manje-više u tada zacementiranim okvirima.
Je li povijest učiteljica života?
Središnje obilježavanje kraja Velikog rata koji je promijenio Europu, ali i svijet, dogodit će se ove nedjelje u Parizu, točno na stotu godišnjicu potpisivanja mirovnog sporazuma. Taj će događaj okupiti velik broj svjetskih lidera, njih 70 do 80, a bit će ondje i američki predsjednik Donald Trump te ruski Vladimir Putin.
Jedna od središnjih figura na komemoracijama posljednjih dana bio je i francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se otisnuo na sedmodnevnu turneju s 14 odredišta, gradova, sela i bojišta kako bi posjetio najveća stratišta, prisjetio se na pobjede i poraze Velikog rata.
Na nekim od tih bojišta Macronu će se pridružiti drugi europski lideri, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, čija je zemlja u tom ratu bila glavni neprijatelj Francuske, Theresa May, premijerka Velike Britanije, saveznice Pariza otprije stotinu godina.
Na svima njima golema je odgovornost ne zaboraviti da je završetak Velikog rata bio tek uvertira u novi, još krvoločniji, Drugi svjetski rat te da je povijest uistinu učiteljica života koja nas i danas, kada na globalnom planu vladaju neki novi, ali isto tako ambiciozni igrači, opominje neka se više nikada ne ponovi.
>> Video - Hoćemo li ratovati za 50 godina i s kakvim oružjem?
U oba rata nas narod je topovsko meso za tudje interese, i mi nemamo mozga jer produzavamo i danas to isto. U osnovi je cinjenica da svi normalni rukovodioci stede svoj narod da ne gine nego salju idiote da ginu za njih, i za sada takvih idiota nalaze jer nasi rukovodioci ne stede svoj narod a oni svoj stede.