Hrvatski Jacques Chirac

Dogodilo se ono što nisu željeli ni SDP ni HDZ: dalje je prošao Milan Bandić. HDZ-ov je kandidat, Andrija Hebrang, premda se drži odlikašem, (ne) očekivano «pao razred», a SDP-ov, Ivo Josipović, iako se doima kao štreber, (ne)očekivano polučio odličan uspjeh. HDZ i SDP su se uzdali da će suparnici u drugome krugu biti Hebrang i Josipović. Hebrangu je Bandić pokupio dio glasača i vjerojatno mu uzeo i zadnju priliku da postane predsjednikom Hrvatske. Pobjedi li Bandić na koncu i Josipovića, vjerojatno će uvelike utjecati i na njegovu političku sudbinu. Ulaskom u drugi krug Milan Bandić se iz moćnog zagrebaćkog gradonačelnika preobražava i u važnoga političara državnoga ranga. Može li ga Ivo Josipović zaustaviti da postane hrvatski Jacques Chirac?

Bi li Bandić pretekao Hebranga da u izbore nisu ušli Nadan Vidošević i Dragan Primorac? Hebrang je uvjeren da ne bi. Ljut je ne samo na tu dvojicu bivših hadezeovaca, na «profitera» i «dezertera», nego i na Miroslav Tuđmana i Josipa Jurčevića, jer da su i oni pojavljivanjem na izborima unijeli pomutnju kod glasača nesklonih ljevici. Kao da bi svi koji su glasovali za ovu četvoricu, da ih nije bilo, automatski glasali za Hebranga! Pa Hebrang je bio HDZ-ov kandidat a dobio je tek nešto više glasova od stranačkog «otpadnika» Vidoševića! Tko može jamčiti da bi svi ti glasovi bili za Hebranga? Hebrang je i talac stanja u HDZ-u. Njega je za pedsjedničkog kandidata zapravo imenovao tadašnji neporecivi stranački šef – Ivo Sanader. A kada je on naprasno otišao njegova je odluka glede Hebranga, u stranci malo koga više obvezivala. Da je Sanader i ostao pitanje je bi li i njega. Jer, kada je Hebrang u drugim predsjedničkim izborima imao izgleda pobjediti Stipu Mesića, Sanader je kandidirao Jadranku Kosor koja nije imala nikakvog izgleda!

Kada je prethodnih predsjedničkih izbora Sanader prekrižio Hebranga, Hebrang je poslušno odšutio. Kao što šuti i sada, kada mu stranka nije valjda uspjela osigurati ni glasove svoga članstva. Hebrang izgleda ima višak poslušnosti i lojalnosti političkim šefovima. Jednako Franji Tuđmanu, Ivi Sanaderu ili Jadranki Kosor. Posebno se u branjenju nemogućega isticao za Sanaderove svevlasti, što mu je ionako baš neomiljenom pridodalo dodatnu omrazu. I Hebrangova «ležerna faza», ispala je isforsiranom i neprirodnom, i nije mu donijela političke koristi. Tako je Milan Bandić pobjedio ne samo Andriju Hebranga, nego i HDZ. Hoće li i Josipovića i SDP možda će i najvećma ovisiti o glasačima HDZ-a. Sigurno više nego da ga je biračima kao svoga favorita preporučio predsjednik Stipe Mesić. Da ga je preporučio vjerojatno bi to odbilo mnoštvo glasača na koje Bandić računa, jer žele ne nastavak, nego prekid mesićevske politike.

Mesićeva je podrška Josipoviću koliko u neskladu s boljim demokratskim ponašanjem, toliko zapravo i očekivana. Ona je reakcija na Bandićev «bijeg s ljevice», kojoj Mesić slovi kao mentor, te Mesićev dobrohtni uzvrat na Josipovićevu najavu da će biti nastavljačem Mesićeve politike, Mesićev «poboljšani model». Ako bude izabran Josipović će biti potvrdom kako je za uspjeti u hrvatskoj politici dovoljno biti pristojan! A za popeti se do njezina vrha – ako si «politički korektan». Pobjedi li Bandića Josipović će ojačati Zorana Milanovića i SDP-ovu «partijsku monolitnost» i političke aspiracije. Izgubi li pak, poraz bi za esdepeovce mogao biti traumatičan, jer je Bandić postao gorim od mrskog «klasnog neprijatelja», te možda pobuditi i neke «tektonske potrese» u SDP-u. Kao što ih je za očekivati i u HDZ-u, gdje Hebrangov poraz može aktivirati postojeće unutarstranačko nezadovoljstvo. Bandićev bi ulazak u «visoku politiku» mogao biti dalekosežniji nego se čini. Pogotovo ako pobjedi.