Da će se netko dvadesetak godina nakon nestanka Jugoslavije sjetiti da treba formirati jugoslavenski jezik izgledalo je suludo i nemoguće. Sve do ovih dana, do pojave čudnovate lingvistice Snježane Kordić koja tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik. Prije nekoliko dana Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisali su stari jugonostalgičari, mahom članovi nekadašnje kazališne družine Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar (KPGT). Deklaraciju su, osim jugosa Rade Šerbedžije, potpisali Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Ante Tomić, Damir Karakaš, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Snježana Banović, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Srećko Horvat, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Lenka Udovički, Drago Pilsel, Marinko Čulić, Zdravko Zima... Oko Deklaracije se okupilo staro i poznato društvo. To se društvo okupilo već nakon raspada Jugoslavije, zamijenivši propalu državu “zajedničkim kulturnim prostorom”. To je tim Jugoslavenima bila zamjena za nekadašnju državu. U tom su se prostoru jugonostalgičari osjećali najbolje. KPGT teatar, pod vodstvom Ljubiše Ristića, svojedobno je napravio nekoliko kultnih predstava kao što su Oslobođenje Skoplja i Braća Karamazovi. Kada je propala Jugoslavija, nestao je i taj teatar. Umjesto njega stvorena je ideja o zajedničkom kulturnom prostoru.
Sadašnja Deklaracija samo je nastavak ideje o jugoslavenskom jeziku. Ona je ujedno i protuteža nedavnoj obljetnici Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika. Ispada da Jugoslaveni ne razumiju hrvatski jezik. Također ispada da je Snježana Kordić vrsnija lingvistica od akademika Radoslava Katičića, a da su Edo Popović i Damir Karakaš tolerantniji prema tuđicama od samoga Miroslava Krleže. Deklaracija o jugoslavenskom jeziku baš i nije bezazlena. Na taj je način počela i zamisao o prvoj Jugoslaviji. Tada je na slikarskoj izložbi u Rimu, hrvatska slikarska grupa Društvo Medulić (Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, Tomo Rosandić, Miroslav Rački, Tomislav Krizman, Emanuel Vidović) izlagala u srpskom paviljonu. Slična se zamisao pojavila i u naše vrijeme, kada je hrvatski Jugoslaven Oliver Frljić odlučio da na Praškom kvadrijenalu nastupi unutar srpske reprezentacije. Na taj je način početkom prošlog stoljeća počela i Jugoslavija. Možda bi našim Jugoslavenima, u sklopu preslaganja Balkana, trebalo dati distrikt gdje bi oni slobodno govorili jugoslavenskim jezikom i izražavali svoje balkanstvo. Jugoslavenstvo je uvijek počinjalo kao bezazlena, akademska ideja. Ni današnja ideja o zajedničkom jeziku nije daleko od nekadašnjega jugoslavenskoga začetka. Pogotovo što je podržava i novi miljenik Europske unije Aleksandar Vučić. A naši jugofili očito misle kao i on.
>> 'Neki Srbi misle da Deklaracija favorizira Hrvate'
>> Josip Mlakić zbog Komšića odustao od Deklaracije o zajedničkom jeziku
I opeta o jeziku.Kao da nam sedmogodišnja kći Ante Tomića nije ovih dana objasnila sve.Ma kakvi Katicic,Babić,Brozovic,jonke,ma sto uostalom i onaj stari Krleža.Pa sve je to:naš,naški,zajednički,jugoslavenski jezik .I malo djete od sedam godina to zna,a ovi oko tako nevažne stvari već stoipedeset godina razbijaju glave.Kako smo zatucani da sam,evo ja,već u odmakli godinama naučio da je mrkva zapravo šargarepa.