Hrvatski legionari u Staljingradu za Pavelića, a u Srbiji za Tita

Australski izdavač Leaping Horseman Books iz Sydneya, specijaliziran za knjige o Staljingradu i Istočnom bojištu u Drugom svjetskom ratu, upravo je objavio najnoviju knjigu „Croatian Legion: The 369th Reinforced (Croatian) Infantry Regiment on the Eastern Front, 1941-1943“, u prijevodu „Hrvatska legija: 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnom bojištu, 1941.-1943.”.

Najteži dio bojišnice

Autori su Hrvat Amir Obhođaš i Australac Jason D. Mark, a knjiga je dosad najsveobuhvatnije djelo o jednoj od najpoznatijih postrojbi oružanih snaga NDH.

Kako napominje Obhođaš, više je razloga zašto se vodstvo NDH odlučilo za slanje dobrovoljačkih postrojbi u rat protiv SSSR-a, ali najvažniji je bio taj što su se na taj način željeli jače vezati uz Njemačku i time se osloboditi nelagodnog savezništva s Italijom. Naime, Italija je Rimskim ugovorima ograničila razvoj oružanih snaga NDH te su u vodstvu NDH htjeli izbjeći restrikcije nametnute ovim ugovorima jačim osloncem na njemačkog saveznika. Prilika za takvo što ukazala se nakon njemačkog napada na SSSR. Pod izlikom slanja dobrovoljačkih postrojbi na Istočno bojište oružane snage NDH imale su priliku bliže surađivati s njemačkim oružanim snagama i pod okriljem doknadnih bojni obučiti veći broj dočasnika i časnika po njemačkom uzoru.

Da se Hrvatska legija sastoji od dobrovoljaca odlučeno je u dogovoru s njemačkom stranom jer oružane snage NDH u to vrijeme organizacijski još nisu bile sposobne za slanje vlastitih postrojbi. Odaziv dobrovoljaca bio je velik i unatoč protestima talijanske strane uskoro je ustrojena pješačka pukovnija ojačana jednim topničkim odjelom kao kopnena komponenta Hrvatske legije pod nazivom 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija. Nepuna tri tjedna nakon upućenog poziva dobrovoljcima pukovnija je ustrojena i upućena na obuku Döllersheim u okolici Beča.

Obuka je bila kratkotrajna i već krajem kolovoza legionari su upućeni na Istočno bojište. Do nekadašnje granice između Rumunjske i SSSR-a prijevoz se vršio željeznicom, nakon čega je uslijedila duga hodnja do same bojišnice.

Početkom listopada 1941. pukovnija ulazi u sastav 100. lake pješačke divizije (100. leichte Infanterie-Division). U borbama za Staljingrad pukovnija je sa 100. lakom pješačkom divizijom bila razmještena na jedan od najtežih odsjeka, na bojišnicu oko brda Mamajev Kurgan i prema radničkom naselju Crveni listopad. Zapovjednik topničkog odjela potpukovnik Marko Mesić postao je u zadnjim danima i njezin posljednji zapovjednik.

Filmski scenarij

Mesić je 30. siječnja 1943. sovjetskoj pješačkoj diviziji generala Vasiljeva predao ostatke pukovnije i zajedno s oko 700 preživjelih časnika, dočasnika i domobrana otišao u sovjetsko zarobljeništvo.

I tu počinje priča za filmski scenarij. Tijekom 1944. u Rusiji je formirana 1. jugoslavenska brigada u koju su ušli najvećim dijelom preživjeli zarobljeni hrvatski legionari te pripadnici Lakog prijevoznog zdruga koji su formirali Talijani i koji su također činili Hrvati. Zapovjednik brigade postao je isti onaj Marko Mesić! Svi su se oni odlučili ovaj put boriti za Tita jer je to bio bijeg iz gotovo sigurne smrti u ruskim zarobljeničkim logorima. Brigada je poslije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji te su njezini pripadnici zatim prebačeni u Srbiju na bojište.

Ostao bez nogu

Mesić je nakon rata umirovljen kao pukovnik Jugoslavenske armije i živio je mirno u Zagrebu do Rezolucije Informbiroa 1948., kada je postao sumnjiv zbog svoje ruske prošlosti. Tijekom privođenja i odvođenja u Beograd 1950. Mesić je pod nerazjašnjenim okolnostima pao pod vlak na zagrebačkom Glavnom kolodvoru te je izgubio obje noge. Njegov brat smatrao je da je Mesić htio pobjeći iz jugoslavenskog ropstva. Mesića su nakon te nesreće ostavili na miru te je u Zagrebu nastavio živjeti s bratom do svoje smrti početkom 1982. godine.