Hrvatski mazohizam prema Srbiji i godinu nakon ulaska u EU

Vijest da je srbijanski državni i crkveni vrh protiv skorašnje kanonizacije hrvatskoga kardinala Alojzija Stepinca zapravo i nije nešto čudno. Čudo bi bilo da se nije dogodilo tako. Na krivotvorinama i podvalama utemeljena povijest kroz usta političara i vjerskih poglavara nije ni mogla progovoriti drukčije nego što su progovorili Tomislav Nikolić i Irinej Bulović. Pogotovo zbog svega onoga desetljećima krivotvorenog o kardinalu Stepincu. Komunisti su o njemu neprestano lagali, a na temelju laži ga i osudili. Te laži preuzela je i srpska čaršija čiji ih predstavnici ponavljaju i danas, a izgleda da bi ih mogli ponavljati još desetljećima. Stepinac još prije Drugoga svjetskog rata s propovjedaonice grmi protiv “kumira rasizma”. Dok većina Europe u predvečerje Drugoga svjetskog rata “hrče pod devet ponjava”, on se ne libi žestoko kritizirati nacizam. Ustaše su mu također bili odiozni i u NDH mu glava nije bila sigurna. Unatoč tome, komunisti su ga osudili da je “ratni zločinac”, a Srbi to prihvatili. Njihova se najnovija pogrda Stepinca i Vatikana upravo i zasniva na staroj krivotvorini o kardinalu, premda se zna da je spašavao ustaškom režimu nepoćudne pa i mnoge Srbe. Unatoč tome što se za svih desetljeća komunizma protivila komunističkoj propagandi, čaršija je jednu od najvećih komunističkih laži prihvatila kao istinu. To je laž o kardinalu Stepincu koju i danas zlorabi osporavajući njegovo skoro proglašenje svecem.

Srpske elite nastavljaju se ponašati po starom obrascu, nastavljaju svojatati i ono što nije njihovo. I dalje krivotvore s jednakom ustrajnošću povijesne činjenice. Osobito svojataju hrvatsko. Pri tome je posebno uočljiv srpski krivotvoriteljski žar i hrvatski mazohizam. Možda se očekivalo da će se nakon ulaska Hrvatske u EU srpski i hrvatski model ponašanja prekinuti, no, kao što se vidi iz srpskog okrivljavanja kardinala Stepinca, to se ipak nije dogodilo. Hrvati se pak ponašaju kao da na “srpske gluposti” i ne treba odgovarati, kao da su dovoljno blesave i da će ih svatko kao takve automatski prepoznati. Tako je prije nekoliko godina bilo i s izjavom tadašnjega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da je Ruđer Bošković jedan od najvećih Srba u povijesti. Tadiću činjenice nisu smetale. Naprotiv, što bi se srpski reklo, batalio je činjenice da je Boškoviću drugo ime Josip i da je bio isusovac! Kao da je svaki drugi Srbin Ruđer ili Josip, kao da su Srbi nacija poznata po svojim isusovcima!

Srpska svojatanja Boškovića i dubrovačke književnosti nikada zapravo i nisu prestala. Dubrovačku književnost smatraju srpskom na temelju podvale Vuka Stefanovića Karadžića koji je tvrdio: „Svi štokavci su Srbi!“ Slovenci su imali sreću što nisu štokavci. Da je časni sudac Haaškog suda Theodor Meron želio suditi voluntaristički i Sud politički instrumentalizirati u “političko pomirenje naroda”, a zanemariti sudovanje zasnovano na pravnim razlozima, Srbi bi danas najvjerojatnije vrištali i na Bruxelles, kao što bjesne na Vatikan kad je riječ o Stepincu. Premda su hrvatski generali i Oluja haaškom presudom oslobođeni, sigurno će iz Beograda i ove godine, kao i svih prethodnih, stizati zlobne primjedbe na Oluju i nova traženja da se zabrani njezino slavljenje!

Unatoč svemu tome, hrvatska se vlast i dalje prema Srbiji ponaša mazohistički. Jugonostalgični se dio Hrvatske prema “Bliskom istoku” i nakon ulaska Hrvatske u EU ponaša dodvornički. Naša je vlast Beogradu ne samo darovala prijevode europskih dokumenata nužnih za srbijanske pristupne pregovore, nego tamošnjem predsjedniku Tomislavu Nikoliću, inače zakletom četniku, dobrohotno poslala i hrvatske povijesne udžbenike da se uvjeri kako se “pobunjene Srbe” ne naziva četnicima! Kada se naša vlast i poslije ulaska Hrvatske u EU nastavlja tako ovisnički ponašati prema Srbiji, za očekivati je da će se mazohistički način ponašanja i dalje nastaviti jednako kada je riječ o srpskom odnosu prema kardinalu Stepincu, dubrovačkoj književnosti ili Oluji.