Skladno palatinovoj oporuci, onaj tko se obraća sudu kako bi apelirao protiv odluka obiteljskoga vijeća, smjesta gubi pravo nasljeđivanja. Iskaz je to iz romana “Harmonia caelistis” u kojemu Péter Esterházy (1950. – 2016.) opisuje povijest svoje ugledne obitelji. Osobni stav o navedenom pravilu istaknuti mađarski pisac ovako izražava: “I mojemu je dragom ocu bila omiljena izreka da se čovjek ne upušta u sporove jer time samo tovi odvjetnike. Zvučalo je kao neka starinska rečenica istrgnuta iz kakva romana.” Navodim te misli iz romansirane povijesti jedne od najčuvenijih aristokratskih obitelji srednje Europe najviše zato što ih smisleno povezujem sa sklonošću mnogih suvremenih moćnika, a svakako i izvjesnih vodećih političara, prema tužbovanju i sudskom sporovanju.
Tri znakovita slučaja
Umjesto gospodskoga, pažljivoga odnosa spram korištenja sudova u partikularne svrhe, koji se unatoč zakučastim odnosima i problemima očekuje od istinske elite, oni se izgleda povode za krilaticom “sve vas bum tužil”, koja je obljubljena u polusvijetu. Postupanja vezana za navedenu sklonost velmoža prisutna su u mnogim zemljama Zapada (valjda samo svevišnji znade koliko je sudskih tužbi u posljednjih nekoliko desetljeća podigao milijarder Donald Trump, u posljednjih nešto dulje od tri godine najmoćniji čovjek na planetu), a u ovom tekstu razmatram za to vezanu situaciju u Lijepoj Našoj. Mnogi bivši i aktualni moćnici kod nas danas, izvještavaju mediji i šapuću kuloari, intenzivno pohode odvjetničke kancelarije, urede državnoga odvjetništva i sudnice. Ovdje me zanimaju oni među njima koji to čine na vlastitu inicijativu: podižu tužbe pred različitim sudovima, evidentno imajući veliko povjerenje u pravosuđe. Takvi zasigurno smatraju kako poruka gore navedene izreke, omiljene ocu Pétera Esterházyja, nipošto nije starinska, nego je aktualna i – ponajprije za njih i njihove interese – veoma blagotvorna.
Iz duga popisa istaknutih političara koji u posljednje vrijeme podnose sudske tužbe protiv različitih osoba i institucija, odnosno vode za to vezane sporove izdvajam tri znakovita slučaja. Prvi je nezaobilazni primjer Milijana Brkića, potpredsjednika Sabora i još uvijek – možda će postati potpredsjednik stranke nakon turbulentnih izbora u njoj – zamjenika predsjednika HDZ-a, kojemu različiti mediji, prema presudama sudova, moraju platiti izdašne naknade za “duševne boli”. Sudskom odlukom ustanovljene odštete njemu i nekim drugima koji pate od boli te specifične vrste više su od takvih odšteta za mučenja u logorima za vrijeme posljednjega rata (?!). Drugi je slučaj vezan za premijera. On je krajem veljače pred Upravnim sudom u Zagrebu podigao dvije tužbe protiv odluka Povjerenstva za sukob interesa u kojima se ustvrđuje da je prekršio načela savjesnog i transparentnog obnašanja dužnosti. Treći se odnosi na Arsena Bauka, hladnokrvnoga šefa Kluba zastupnika SDP-a, koji je 24. veljače podigao kaznenu prijavu protiv organizatora karnevala u Imotskom, jer spaljivanje lutke (krnje) gej para s djetetom on i njegovi stranački drugovi te mnogi građani kod nas smatraju pozivom na nasilje i mržnjom zbog seksualne orijentacije.
Naravno, navedena se tri slučaja u mnogo čemu razlikuju: svakako nije isto podiže li se tužba protiv novinara, državne institucije ili udruge; jedno je kad je tužitelj visoko ili najviše pozicioniran u izvršnoj državnoj vlasti i vladajućoj stranci, a drugo ako je “samo” oporbeni zastupnik itd. Ali navedeni i slični pokušaji političara da tužbama isprave neku nepravdu koja je učinjena, kako su uvjereni, njima i(ili) drugima imaju zajednički nazivnik: ljudi koji stvarno ili potencijalno (bivši ministar uprave Bauk se nada povratku na vlast) raspolažu velikom moći nastoje koristiti instrumente pravosuđa kako bi se obračunali s protivnicima koji bjelodano nemaju (takvu) moć.
Nisam pravne struke i u vezi s tim slučajevima ne posjedujem dovoljno informacija pa nemam ni meritorno mišljenje o sadržaju navedenih sporova. Kao građanin s tim u vezi pak imam stav: ne slažem se s podizanjem ni jedne od navedenih tužbi, od koje su se neke već premetnule u (pravomoćne i nepravomoćne) presude. Da sam na mjestu Brkića, smatrao bih da kao istaknuti političar ne trebam na sudovima tražiti zadovoljštinu zbog kritički usmjerenih napisa o meni, odnosno mom političkom i drugom životu. Ističem da sam i osobno bio u sličnim situacijama, ali s obzirom na to da sam javna osoba koja kao takva (“ko me tira”, kako pjeva Gibonni) treba pretrpjeti i neprimjerene reakcije na svoje nastupe u medijima, nisam podizao tužbe protiv Zdravka Mamića i nekih drugih koji su davali uvredljive izjave o meni; primjerice, navedeni čelnik Dinama je u emisiji “Bujica” 14. lipnja 2016. za novinare Aleksandra Holigu i Zvonka Alača te mene zbog naših stavova o zloporabama u domaćem nogometu rekao “mrzitelji Hrvatske”, pa i “uopće nisu ljudska bića”.
Nadalje, da sam nekom šalom sudbine premijer, poštovao bih za ovo prilično kvarno društvo nadasve vrijednu instituciju Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, čak i kad mi neke odluke toga tijela ne bi odgovarale. Također, iako se gnušam poruka na imotskom karnevalu, kao mogući vodeći oporbeni političar bih to javno osudio, ali ne bih zabijao mali čavao (karnevalske udruge u provinciji) jako velikim čekićem (sudske tužbe). I s posljednjim u vezi imam neko iskustvo: dugo vremena (u drugoj polovini 90-ih i početkom sljedećega desetljeća) bio sam predsjednik Cukuna (Budala) – karnevalske udruge u Splitu, što znači i organizator za to vezanih masovnih svečanosti pa vjerojatno “iz prve ruke” poznajem ludičku narav karnevala koju napose na jugu katkad nije lako obuzdati.
Ne budimo naivni
Stvari politike i života ipak treba motriti iz različitih perspektiva pa i onih gore navedenih i drugih kritikama ojađenih političara. Postoji mogućnost da je Brkić imao valjan razlog kad je zbog slabe činjenične osnove nekih novinskih članaka i sličnih razloga tražio velik novac od izdavača kako bi tako barem djelomice nadoknadio boli koje je kao nadasve tankoćutan čovjek slijedom toga pretrpio. Možda sveprisutni premijer – stvarno se u svašta pača – opravdano osporava da su mu se sukobili interesi zato što je kum baš za trajanja njegova mandata imenovan za veleposlanika ili kad je vodstvo HDZ-a na račun poreznih obveznika putovalo na skup u inozemstvo. Prije nekoliko dana Andrej Plenković je o tome ovako zborio: “Kao i svaki drugi građanin, imam pravo pravne zaštite ulaganjem pravnog lijeka na odluku javnog pravnog tijela koje je iz mog kuta gledanja svojom odlukom meni nanijelo nepravdu i političku štetu.” Također, mnogi su kod nas uvjereni da se nipošto ne smije “lišo”, tj. bez osuđujuće presude organizatorima, pustiti nedvojbeno homofobno i mrzilačko divljanje na imotskom karnevalu.
Sve te mogućnosti i vjerojatnosti, međutim, ne mogu sakriti neravnopravnost koja obilježava navedene i slične tužbe i sudske sporove: u njima politički moćnici sredstvima pravosuđa najviše - ne budimo naivni - baš zbog svojih privatnih i političkih interesa atakiraju na aktere koji su slabiji od njih. Na veliku vjerojatnoću da privilegirani status, pa bez izravnoga utjecaja, imaju barem neki od navedeni tužitelja upućuje uz ostalo činjenica da je Upravni sud promptno reagirao na tužbe premijera. Upravo je na to krajem veljače upozorila Nataša Novaković, agilna, ali i zabrinuta predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: ona je ustvrdila kako je zbog “neobičnog poklapanja” zakazanih ročišta iznenađena brzinom i koordiniranošću sudaca toga suda koji rade na navedenim predmetima. Na opravdanost njezina upozorenja upućuje i to da je Upravni sud ekspresno poništio odluku u jednom od ta dva predmeta. Povjerenstvo sveudilj smatra da je premijer povrijedio načela vjerodostojnoga obnašanja dužnosti (nije jasno deklarirao da ga s Igorom Pokazom veže kumstvo), pa je najavilo da će s tim u vezi uputiti žalbu Visokom upravnom sudu.
Svi su građani jednaki, ali su neki građani jednakiji od drugih. Tom parafrazom misli iz “Životinjske farme” Georgea Orwella moguće je opisati neke pojave naših političara pred sudovima. Ruku na srce, kod nas u mnogim slučajevima i izvjesnim elementima valjano ne funkcionira za demokraciju ključna nezavisnost sudske vlasti od zakonodavne i – naročito – izvršne vlasti. Slijedom u nekim aspektima mutnoga postupka imenovanja sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (vidi pod: masonska afera u Državnom odvjetništvu) i drugih razloga stvara se osnova za nemilu situacije u kojima katkad novinare i druge aktere kadije tuže, a kadijine (politički i na druge načine bliske) osobe sude. Istovremeno je povjerenje običnih ljudi prema pravosuđu kod nas nisko i sve niže. Tako su rezultati kredibilnoga istraživanja Eurobarometar za 2018. pokazali da samo 18 posto ispitanika ima neko povjerenje u neovisnost pravosuđa, dok je takvo povjerenje 2016. izrazilo 30 posto anketiranih. Pritom i ne treba podsjećati da smo po nepovjerenju u pravosuđe na samom dnu u EU. Ali je uputno upozoriti na to da čak dvije trećine ispitanika Eurobarometra smatra da se vlada i političari pritiscima i na druge načine miješaju u rad sudova. To je prevladavajuća percepcija, možda čak u zbilji stvari s hrvatskim pravosuđem stoje bolje ili čak dobro (kako su uvjereni neki vodeći suci i političari), ali percepcija puka je poput dima – gdje ima nje, ima i (neke) vatre. A percepcije je toliko da taj “dim” jako grize oči, a kadšto je toliko velik i gust da se od njega i ne mogu razabrati putovi morala i društvenoga boljitka.
Parafrazirajući Terencija, moguće je podsjetiti da su i političari ljudi, ni njima ništa ljudsko nije strano. Prijatelj, visoko pozicionirani sudac (ne navodim mu ime zbog razumljivih razloga), nedavno mi je rekao kako se kod ljudi kad su napadnuti “upali alarm za preživljavanje, brane se automatski, ne nastavlja se argumentirano i tolerantno komunicirati nego počne spirala sukoba u kojoj se angažiraju odvjetnici kao saveznici kojima je najjači alat tužba, onda i druga strana, koja je također povrijeđena, uzme odvjetnika pa se konflikt razbuktava. Ali, na sudu samo jedna strana može pobijediti, a često zapravo obje gube…” Upozorio je i na to da suci hladno presuđuju na osnovi zakona i dokaza; oni se ne bave u prvom redu istinom i pravdom. Iz toga je očito da oni koji pišu i donose zakone te “orijentacijske kriterije” i slične pravne dokumente, kao i akteri koji uz pomoć vještih odvjetnika imaju veće šanse za pobjedu na suđenjima.
Tužbe i konflikti
Podnoseći tužbe, izvjesni političari skreću pozornost na sebe, demonstriraju snagu i izražavaju sklonost sukobu koja je izgleda prirođena njihovoj profesiji; pojedini od njih su vjerojatno skloni i tome da se sudskim osudama njihovi suparnici podvrgnu učinku koji je Michel Foucault, secirajući fenomene nadzora i kazne, nazvao “mehanikom dresure”. Ali na taj način propuštaju da pomnim komuniciranjem i djelovanjem budu primjer drugima; samo inkluzivnim riječima i blagotvornim djelima, dakle ne sudskim tužbama i sličnim konfliktima, mogu pridonijeti uređenju zajedničkoga života. Jacinda Ardern, premijerka Novoga Zelanda, nedavno je poručila: “Prepoznajte nas po našim postignućima.” Pa nije valjda da ćemo neke naše vodeće političare najviše prepoznavati po njihovim tužbama i “slavnim” postignućima na sudskim sporovima!