Prvi se mačići u vodu bacaju. Jeste li ikada čuli išta strašnije, a da se uvriježilo kao lakonsko opravdanje za početni i očekivani neuspjeh? Uz umiruće mačiće tako su odrastale i odgajane su generacije. Kada bih čuo tu rečenicu, zamislio bih tri, četiri para malih očiju kako nemoćno gledaju gore, prema čovjekovu licu koje ih se upravo sprema baciti u neku pobješnjelu vodu, a zatim se mirno i zadovoljno vraća svojoj kući i očekivanju novih mačića koji će možda imati više sreće.
Nacionalna hiperventilacija
Dosta smo hrabri prema nezaštićenima. U tom odnosu zrcali nam se karakter, odluka da porazimo, potučemo, namećemo sve ono što kao veći ili kao većina možemo učiniti manjima ili manjini. Mačići su stoljećima letjeli u vode koje su imale tu nesreću da teku ovim krajevima i odnose tijela kojih smo se prema vlastitom nahođenju odlučili riješiti. Samo nema te vode koja može odnijeti talog učinjenog zla i nepravde, nema tog zakona, referenduma ili ustava koji ih mogu opravdati, ma koliko se većina trudila biti njihovim legitimitetom. Biti danas muškarac, žena ili Hrvat u Hrvatskoj nije pretjerano teško. Naravno, ako ti je spolnoorijentacijski i nacionalno besmisleni inat iznad činjenice da nemaš što jesti. Ipak, u ovoj državi za koju smo se navodno borili postoje i oni koji bi nama, normalnoj većini, kako si tepamo, trebali poslužiti kao razlog da zaboravimo na glad. Srbi i homoseksualci uvijek su brzogoreći štapin za potpalu vatrometa primitivizma i nekako će nam biti lakše u duši ako se od nas traži identifikacija na prizemnoj razini nebitnosti. Raspoznavanje prema ćirilici i prema bračnom sjedinjenju treba izazvati nacionalnu hiperventilaciju zbog kreatura koje nam prijete i ugrožavaju naš tradicionalni način života. Hrvatski tradicionalni način života?! Postojanje bez plana, vizije, od slučaja do slučaja, u vječitom inatu prema nečemu na što smo prethodno sami pristali, inferiorno okretanje od izazova suvremenosti, hereditaran strah prema drugačijem, na rubu pameti, očaja i zabluda, to je hrvatski način života koji tako ljubomorno čuvamo. Sve mi se čini da jedini referendum koji bi se ovdje trebao održati jest onaj koji bi nas zaštitio od nas samih. Samo to priznanje nije ugodno. Suočiti se s vlastitim manama mogu isključivo samosvjesni. Hrvati to nisu. Mi svoju civilizacijsku samosvijest još uvijek slučajno napikavamo.
Država koju moramo trpjeti
Kada smo dobili državu, shvatili smo je na isti način kako hrvatski primitivni kapitalist shvaća vlasništvo – doslovno. Kupivši tvornicu, postao sam i vlasnikom radnika pa mogu s njima raditi što poželim, misli on dok podriguje nakon druge kile masne janjetine što ju je upravo požderao s nekim državnim činovnikom koji mu pak rihta posao na javnom natječaju. Hrvatska država trebala bi nam, dakle, biti dozvola za nesmetano samovoljan odnos prema svima koji požele iskakati u različitosti. Ostvarenje države, ako ju već moram trpjeti, shvatio sam kao vlastitu odgovornost prema sebi samome, a zatim i prema svima ostalima oko mene; da im neću činiti nepravdu, da ih neću ponižavati i očekivati da se ravnaju prema mojim standardima i kriterijima, da im neću otimati pravo na kruh i da neću bjesnjeti ako ne misle kao ja. I da, da ih neću bacati u vodu bez obzira na to koliko mali bili. Izazov kompromisa u međusobnim odnosima činio mi se logikom zajedničke mudrosti u iskrenoj želji da se konačno bavimo elementarnim životom. Umjesto toga, zavrtjeli su nas u krugovima koji se ne šire. Klaustrofobična atmosfera na površinu izvlači likove koji vlastitu veličinu mogu vidjeti samo u iskrivljenim ogledalima izvanrednog stanja. Pa traže da pedere i sve kojima oni i ćirilica ne smetaju označimo radi jasnog raspoznavanja, kada već kruljenje u gladnim želucima kod svih zvuči jednako. Takvi idu na ruku i vlasti, kao i onima koji na tu istu vlast žele doći, jer svima su paravan da se Hrvatskom ne moraju ozbiljno baviti. Zato se mogu poigravati s nama, zato nam život mora biti stalna opća opasnost, zato će nam još dugo trebati pederi, Srbi, Cigani, ćirilica, sve dok netko čvrsto ne zaveže ovu vreću u kojoj jesmo, ne baci je u nabujalu rijeku ispraznih emocija i ne pričeka dok se ne potvrdi suluda teza o nužnosti neuspjeha prvog pokušaja, makar se zvao i demokracija.
Tako je počelo i u vrijeme nastajanja fašizma. Sve nakaznosti su proglašene i forsirane kao normalne i poželjne a normalni ljudi stjerani u kut. Ovakva haranga na zdrav razum je neviđena i za Velikog meštra ( Goebelsa)