Već deset godina na portalu najdoktor.com objavljuju se popisi hrvatskih liječnika koje su pacijenti šaljući e-mailove najviše nahvalili i podijeliti svoje pozitivno iskustvo s njima. Tisuće imena stručnih i predanih liječnika upisane su na te liste tijekom godina, samo ove godine njih oko 800 pa se iz tih listi može zaključiti da su da su povremena loša iskustva koja odjeknu u medijima zapravo ekscesi, dok je puno više zadovoljnih pacijenata i dobrih iskustava. Razgovarali smo s trojicom s ovogodišnje liste.
DOC. TOMISLAV ČENGIĆ
ORTOPED TRAUMATOLOG
KLINIKA ZA TRAUMATOLOGIJU
Doc. Tomislav Čengić specijalist je ortopedije i traumatologije iz Klinike za traumatologiju u Draškovićevoj KBC-a Sestre milosrdnice koji tjedno pregleda između 50 i 80 pacijenata, a godišnje ih operira između 300 i 350. U svoju se specijalnost zaljubio jer ortopedski zahvati ljudima brzo pomažu i daju im mogućnost vraćanju životu prije boli. Mnogi svoje iskustvo s dr. Čengićem iznose na internetu, a on smatra kako je u redu podijeliti informacije o postupcima, liječenju, oporavku i svemu ostalom što druge pacijente zanima, ali i da liječnički posao ne treba mistificirati.
– Naš će posao sve više biti akreditiran od pacijenata, nismo mi bogovi, već smo tu zbog pacijenta i njihovih potreba, pacijenti su naši korisnici i oni će najbolje procijeniti – govori dr. Čengić i prisjeća se svog šefa u londonskoj Kraljevskoj ortopedskoj bolnici. Iako je imao titulu "sir" i u bolnici liječio ljude s kojima se nikad neće sresti izvan bolnice jer se kreću u različitim klasnim krugovima, baš svakom bi pacijentu potpuno jednako posvetio svojih pola sata, bio on beskućnik ili pripadnik kraljevske obitelji.
– Čovjek je zaista u praksi svjedočio jednak tretman svakome. Ne pamtim imena ljudi koje sam operirao, ali vodim se načelom da ne bih nikome napravio neki postupak ili ugradio umjetni zglob kakav ne bih i svojoj mami – zorno opisuje dr. Čengić dodajući kako je u medicini sve jasno regulirano i svatko si može usmjeriti karijeru pa, ako netko ne voli komunikaciju s ljudima, može izabrati drukčiju specijalizaciju, fokusiranu na tehnologiju u medicini.
U Velikoj Britaniji radio je baš u vrijeme kad se odlučivalo o Brexitu i kaže da je odluci uvelike kumovalo stanje u javnom zdravstvu jer su Britanci smatrali da im je ono zbog otvorenih granica i golemog priljeva stranaca postalo još zagušenije i nedostupnije.
– Tamo ljudi cijeli dan čekaju na hitnoj, a umjetni kuk čekaju dvije godine. Liste čekanja nisu nešto specifično za Hrvatsku, no dobro je što se o tome počelo intenzivno govoriti i vjerujem da dolazi do pomaka. Općenito, smatram da naše zdravstvo nije ništa lošije od drugih po veličini i BDP-u sličnih zemalja i da pacijenti u Hrvatskoj dobiju jednaku kvalitetu liječenja kao drugdje. Naša Klinika u Draškovićevoj ulaže ogroman trud da pacijenti dobiju istu skrb kao u bilo kojem centru izvrsnosti. Naši pacijenti dobivaju iste implantate kao što ih dobivaju oni u Baselu – ističe dr. Čengić.
Ovaj 39-godišnji Vinkovčanin s doktoratom Medicinskog fakulteta u Zagrebu radio je i u Sveučilišnoj klinici u Baselu, a u inozemstvo, kaže, nije išao da bi ostao, već da bi usvojio neke nove procedure i donio ih doma. Smatra da je kvaliteta života bolja kod kuće i da trenutačno ne postoje financijski motivi liječniku za odlazak iz zemlje, a kao otac troje djece smatra izuzetno važnim faktor sigurnosti koji negdje vani ipak nije kao u Hrvatskoj.
– Mi, liječnici, moramo se po plaćama komparirati s drugim ljudima u zemlji, ni druga zanimanja često nisu dovoljno plaćena. A u Britaniji ne pregledavaš manje pacijenata, nego više – dodaje. Liječnici ipak imaju mogućnost dodatnog rada pa tako i on radi i privatno, želi obitelji pružiti više. Pitamo ga kako gleda na mlade liječnike koji su podosta nezadovoljni i svoju karijeru sve češće vide negdje vani.
– Mladi ne daju na sebe i tu ih podržavam. Medicina je i umjetnost i, ako ih nagaziš, oni odoše. Međutim, ne podržavam to brzo učenje, ne može neki video nadomjestiti knjigu od korica do korica. Važno je naučiti proceduru, ali bitan je i sadržaj, ono sve oko operacije poput toga treba li nešto uopće operirati, da znaš sve o implantatima i slično. Više bismo trebali poraditi na interdisciplinarnoj suradnji, ne zamišljati hrpu novca, već kako unaprijediti sustav u kojem radimo i kako biti pozitivni prema pacijentima – zaključuje dr. Čengić.
VEZANI ČLANCI:
DR. JOSIP PEJIĆ
TORAKALNI KIRURG
KB DUBRAVA
Dr. Josip Pejić voditelj je Odjela za torakalnu kirurgiju Klinike za kirurgiju KB-a Dubrava i osoba s kojom je na prvu jasno da je čisti pozitivac. Doktor sa srcem, kako ga je nazvao jedan od pacijenata, stručnost i vještinu koje ga krase uvelike je oplemenio ljudskošću i empatijom pa je njegov pristup svakom detalju oko svakog pacijenta netko od kolega ocijenio "čistim nadstandardom".
– Sve mi je važno što se tiče pacijenta i kvalitete rada na odjelu, to je moj osobni standard. Moje sestre i cijeli tim u kojem bih istaknuo kolege – prim. Bubnjara, dr. Romića, dr. Bešića i dr. Bevandu – ne generira stres, radimo bez frustracije, a to se vraća i pruža osjećaj zadovoljstva – s vedrinom govori ovaj 42-godišnji liječnik. Kao ocu troje djece važan mu je i balans privatnog i profesionalnog života pa ni nakon dežurstva i stručnog predavanja ne želi propustiti predstavu u vrtiću, a kako sam kaže, ima sreću da mu je i supruga liječnica pa se lakše u tom balansu podržavaju.
Dr. Pejić školovao se u Zagrebu, medicinski fakultet završio u Rijeci, a potom specijalizaciju dobio u KB-u Dubrava. Na odjelu koji danas vodi 'odrastao' je u kirurškom smislu.
– Učitelji su mi bili prof. Nikolić i prof. Patrlj, veliki kirurzi koji su visoko postavili letvicu, profesionalno i ljudski. Vjerujem da će i moji specijalizanti sutra nastaviti raditi s jednakom ljubavlju i entuzijazmom – govori dr. Pejić.
Bavi se najviše onkološkom kirurgijom pa najčešće operira rak pluća i jednjaka. Zadnjih nekoliko godina zajedno s kolegama dječjim kirurzima operira i djecu u Klaićevoj, najčešće s malignim bolestima prsnog koša. Njegova bolnica, naime, s Klinikom za dječje bolesti Zagreb ima ugovor o suradnji. Znaju to biti različite operacije, od malformacija pluća nespojivih sa životom, trauma prsnog koša do malignih bolesti. Dan prije razgovara imao je s kolegom, dječjim kirurgom, dogovorenu operaciju 13-godišnjakinje koja je pala na svoju ispruženu ruku i nije samo iščašila sternoklavikularni zglob – zbog siline udara ključna kost joj je potonula 3-4 centimetara u dubinu tijela prema srcu i trebalo ju je odande vratiti na mjesto.
Imao je priliku zajedno sa svojim učiteljima prijeći u privatnu kliniku, ali odlučio je ostati u javnom zdravstvu. Jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji sa svojim kolegom, prim. Bubnjarom rutinski izvodi operativni zahvat malformacije prsne kosti, odnosno udubljenja ili izbočenja prsne kosti, pri čemu se prsna kost i hrskavica naslanjaju na srce što može izazvati srčane probleme. Takva se operacija inače u dijelu europskih zemalja obavlja u privatnoj praksi i privatne bi je klinike u Hrvatskoj zasigurno rado uvrstile u svoju ponudu, no dr. Pejić smatra važnim da ostane dostupna u javnom zdravstvu.
DR. FRAN ŠTAMPALIJA
PEDIJATRIJSKI KIRURG
KLINIKA ZA DJEČJE BOLESTI ZAGREB
Kad je dr. Fran Štampalija došao na staž u Kliniku za dječje bolesti Zagreb, nije planirao biti pedijatrijski kirurg. No atmosfera i kolektiv u Klaićevoj bili su odlični, a rad s djecom ubrzo je zavolio.
– Bio je neki kongres i doktor Bahtijarević, koji je veći od svake sobe u kojoj se nađe, pozvao me: "Mali, ti buš nam pomogel!" Bilo je to fantastično iskustvo jer jedan od osnovnih preduvjeta za dobar kolektiv jest da se s ljudima slažete, a to je u manjem kolektivu lakše. Ekipa je u Klaićevoj bila fantastična i onda i sada. Djeca su jako zahvalni pacijenti, u većini slučajeva s njima su izvrsni rezultati i svidjelo mi se kako to funkcionira. Prilagodljivi su, iskreni i vole kad se s njima šalimo. Istina, ima tužnih priča i dijagnoza kojima nema pomoći i to su zaista teški trenuci za cijeli kolektiv. No, srećom, toga je puno manje nego s odraslim pacijentima. Lijepih trenutaka s djecom ima svaki dan, počevši od onih običnih situacija u ambulanti, kada, primjerice, vidiš kako se klinac razveseli ako mu kažeš da mu prst nije slomljen i da može na tekmu. I meni tada bude drago – govori nam ovaj dječji kirurg sa 17 godina iskustva.
Tu su i puno kompliciraniji slučajevi, poput djece koja pate od spinalnih distrofizama i posljedično disfunkcije mokraćnog mjehura, na kojima obavljaju zahvate u programu suradnje sa stručnjacima iz Švicarske i SAD-a. Zbog pojedinih slučajeva nekoliko puta tijekom godine u Klaićevu dolaze pedijatrijski urolozi Eugene Minevich i Pramod Reddy iz Cincinnati Children's Hospital i operiraju s "kućnim" kirurzima.
– U navedenom slučaju mokraćni se mjehur puni, ali se ne može prazniti te urin bježi prema bubrezima i dolazi do višekratnih upala. To se može dijalizirati, ali ne trajno i tu se rade razni zahvati, poput onog kad se crvuljak ugradi u mjehur i spoji na kožu – opisuje dr. Štampalija.
Kao otac dvoje djece od šest i tri godine senzibiliziran je na djecu i dobro zna koliko je važno provoditi što više vremena s njima jer je taj period nenadoknadiv, zato je jedno deset godina "na led" stavio sve svoje hobije kako bi to u što je moguće većoj mjeri uspijevao.
Pohvale roditelja pedijatrijskih pacijenata, kakve su u velikoj mjeri upućene i ovom kirurgu, često su na račun dobre komunikacije s djecom pa nas je zanimalo imaju li u Klaićevoj možda i neku pedagošku obuku, kao što u mnogim bolnicama imaju svojevrsne tečajeve komunikacije s pacijentima.
– Nemamo posebne pedagoške edukacije, očito su stariji kolege napravili dobre procjene birajući kadrove. Za mene je svaki pacijent jedini i svakog treba dobro poslušati, važno je da u nekoliko minuta uzmete dobre podatke kako nešto ne bi promaklo. Obavezno na kraju pitam: "Imate li još kakvo pitanje?" jer znam da je važno da djetetu i roditelju sve bude potpuno jasno, a ne da izađe iz bolnice s upitnicima u glavi – kaže.
I dr. Štampalija bio je dosta po inozemnim bolnicama, no ne namjerava otići. Novac je, kaže, u SAD-u veći, ali taj novac služi ostalim članovima obitelji da dobro žive, a liječnik koji ga zarađuje najveći dio vremena provodi u bolnici.