Rođen sam s bosanskim duhom, hrvatskom kulturom i američkim načinom razmišljanja, rekao je naš najpoznatiji dizajner u svijetu, 62-godišnji Mirko Ilić, rođen u Bijeljini, odrastao u Zagrebu i više od tri desetljeća stanovnik New Yorka.
Duhovit, direktan, ironičan i enciklopedijskog znanja o trivijalnim stvarima, Ilić je prošli tjedan u jednoj od najljepših malih njujorških knjižara “Rizzoliju”, smještenom na Broadwayu nasuprot hotelu “NoMad” u srcu Manhattana, promovirao desetu knjigu “Od glave do pete – Golotinja u grafičkom dizajnu” (“Head to Toe – Nude In Graphic Design”), koju je napisao s art direktorom, piscem i novinarom Stevenom Hellerom, dugogodišnjim prijateljem, suradnikom i čovjekom koji mu je objavio prve radove u New York Timesu samo tjedan dana nakon što je 1986. stigao u New York. Bez znanja engleskog jezika i bez ikoga svog u Velikoj Jabuci, s dva kofera u ruci, 1500 dolara u džepu, kontaktom slavne feministice Glorije Steinem (koji mu je dala bivša supruga, književnica Slavenka Drakulić) i avionskom kartom New York – Los Angeles, Mirko je gotovo preko noći postao – slavan. Gloria ga je spojila s Miltonom Glaserom, osnivačem New York Magazina i “tatom dizajna” (među njegovim najslavnijim radovima je i slogan “I love NY”), a nakon što mu je Mirko pokucao na vrata i pokazao svoje ilustracije, slavni dizajner galantno mu je dao prostor za crtanje u svojem studiju u zgradi iz 19. stoljeća u Midtownu i preporučio ga klijentima.
Nakon samo tjedan dana Mirko je dobio naslovnicu magazina Time, upoznao se s Hellerom i počeo objavljivati ilustracije u New York Timesu, a Glaser mu je postao najstariji njujorški prijatelj i suradnik: dva kata poviše njegova studija, na 4. katu, hrvatski je dizajner 1995. otvorio svoje kreativno carstvo – Mirko Ilić Corp.
– Nevjerojatna je Miltonova energija, talentiranost i predanost: iako ima 89 godina, svakog dana dolazi u studio i ručno crta ilustracije, a kako smo susjedi na poslu, često zajedno i ručamo. Nedavno nam je izašlo prošireno drugo izdanje zajedničke knjige “The Design of Dissent” (Dizajn pobune), u koju je i Steven uskočio. Obično sve krene od neke moje ideje: na radnoj površini računala imam 30-ak foldera, u kojima skupljam razne zanimljive stvari, a u poseban folder “good” (dobro) stavljam najzanimljivije. I kada skupim dovoljno materijala, složim radove na stranice, prezentiram ih Stevenu, on napiše tekst i takav ogledan primjerak knjige pošaljemo izdavaču. Često mi sine ideja i kada istražujem nešto pa shvatim da se nitko nije sjetio tako nešto napraviti i objaviti, kao što je bio slučaj s našom prijašnjom knjigom “Presenting Shakespeare” (Predstavljajući Shakespearea) u kojoj je objavljeno 1100 kazališnih postera o tom engleskom piscu – govori dizajner koji priznaje da je knjiga “Od glave do pete – golotinja u grafičkom dizajnu” nastala zbog puritanskog odnosa Amerikanaca prema seksu.
Za nju je prikupio oko 1500 radova sa svih strana svijeta, no objavljeno ih je 800. Otkriva da je riječ o velikom poslu: prvo treba pronaći radove, potom ih prikupiti, potom loviti autore po svijetu i tražiti dozvolu za objavljivanje i tek se onda može prijeći na slaganje knjige.
– Nikada ne znam u kojem će smjeru ići knjiga, uvijek od izdavača tražim da mi poveća broj stranica, a nastojim objaviti barem 50-60 posto radova koji nisu američki. I sada sam objavio 18 radova hrvatskih dizajnera poput Bućana, Brukete, Ljubičića i Babaje, jer su vrlo kvalitetni i zaslužuju mjesto u knjizi – kaže Ilić.
Među njegove strasti (uz espresso, kremaste kolače i kesten-pire) spada i kupnja raritetnih knjiga, skupljanje plakata, držanje radionica (nedavno ih je imao u Austriji i Mađarskoj) i predavanja studentima. S desetom knjigom poklopila se i deseta obljetnica otkako predaje na postdiplomskom studiju School of Visual Art u New Yorku, a ono što mu je važnije od “bubanja činjenica” jest da mlade nauči da “misle svojom glavom i imaju svoj stav”. On ga je pak uvijek imao, čak i onda kada mu je kao 17-godišnjem punkeru iz Škole primijenjene umjetnosti objavljena prva ilustracija u Startu, kao i kada je osmislio naslovnicu prvog albuma Prljavog kazališta s izrezanim jezikom i zihericom, kao parodiju na zaštitni znak Rolling Stonesa. Taj je cover prije nekoliko godina izložen na izložbi o punku u Londonu, a Mirko Ilić do sada je osmislio oko 150 naslovnica albuma: prva je bila za Arsenove “Rimske priče”, što je preraslo u višegodišnju suradnju sa šibenskim kantautorom, i to ne samo na albumima, nego mu je dizajnirao i korice biografije.
– Dok je cijela moja generacija ludovala i tulumarila, ja sam šljakao i noći provodio nad crtaćim stolom. Nikada nisam bio tip od poroka, čak sam i vino počeo piti u tridesetoj, jer sam uvijek volio imati čistu glavu. I svoj dinar u džepu: ljeti sam odlazio brati jagode u Englesku i tako sam autostopom proputovao cijelu Europu. Čak sam upoznao i svojeg idola, francuskog strip-crtača Jeana Girauda, jer sam mu banuo na vrata kuće. S kolegom iz razreda, strip-crtačem Igorom Kordejem oslikavao sam drvene tanjure s motivima folklora i crkve svetog Marka koje smo prodavali turistima, a najveću lovu zaradio sam kad sam s trojicom prijatelja ispisao 6000 brojeva na sjedalicama na maksimirskom stadionu – prisjeća se uspomena iz mladosti. Njegova se generacija okupljala u Malom Kavkazu i slušala Led Zeppelin, Pink Floyd, Deep Purple i Bowieja.
Mirko se već s 18 godina osamostalio i po preporuci profesora Ljube Škrnjuga zaposlio u Zagreb filmu, gdje je radio reklame za Podravku i Standard konfekciju. Prvi strip Slikovnica za diktatore objavljuje u Studentskom listu 1976., a kao urednik stripa i ilustracije u Poletu u grupu Novi kvadrat okuplja svoje školske kolege, istaknute strip-crtače Kordeja, Emira Mesića i Krešimira Zimunića.
Čak je i sam završio u Kordejevu stripu kako se fizički obračunava sa superherojem, a 1977. bitna mu je zbog više stvari: održava prvu izložbu u Studentskom centru, gdje sviraju Pankrti i mladi glazbenici koji će poslije stvoriti legendarnu Azru i Film (kojima će poslije dizajnirati naslovnice albuma), a i ženi se sa sedam godina starijom spisateljicom Slavenkom Drakulić, s kojom je i nakon razvoda ostao u dobrim odnosima.
– Kad sam kod nas dosegnuo svoj maksimum, odlučio sam otići. Što mi je drugo preostalo: zaposliti se negdje za državnu plaću, raditi svoje vikendima, biti nezadovoljan i ugnjetavati druge – kaže Mirko, koji nikada nije požalio zbog svoje odluke da se preseli u New York.
Napustio ga je samo jednom, i to vrlo kratko po samom dolasku: zbog osiguranog posla u Capitol Recordsu u Los Angelesu. U Kaliforniji je napravio nekoliko omota albuma, ilustracija za LA Times i plakata za Disney Studio, a išlo mu je na živce “što su se preko dana svi bavili sportom, a noću “rokali” kokainom”. I nije podnosio gužve, stalno vozikanje automobilom (šali se da je imao najboljeg vozača – Franu Lasića, koji je u to doba pokušavao ostvariti glumačku karijeru) i što nigdje nije mogao popiti dobar espresso.
– Vratio sam se u New York i izdržao pola godine na poziciji art direktora međunarodnog izdanja magazina Time i potom godinu i pol na istoj funkciji u New York Timesu. I onda sam osnovao svoj studio – govori Mirko, čijih se 36 djela, plakata, stripova i omota albuma nalazi u stalnom fundusu Muzeja moderne umjetnosti, popularne MoMA-e. Zahvaljujući dizajnu i umjetničkim krugovima, upoznao je i drugu suprugu, američku dizajnericu Nicky Lindeman, s kojom ima dvoje djece: 22-godišnjeg Ivu, studenta računalnih znanosti, i 19-godišnju brucošicu Zoe.
Već gotovo 30 godina živi u West Villageu, četvrti omiljenoj među gay populacijom, za čija se prava Mirko zdušno zalaže. Tako je koračao u povorci ponosa u Beogradu, borio se protiv establišmenta na Wall Streetu, a od samog početka podržavao je (bio dobri duh i tragač za financijama) Festivala židovskog filma – Festivala tolerancije u Zagrebu, s kojim više ne surađuje. No zato je aktivan na Festivalu tolerancije u Ljubljani koji financira židovska gay zajednica.
– Jako me vesele putovanja, radionice i pozivi za izložbe o toleranciji, koja je počela kao dio ljubljanskog festivala. Ista izložba postavljena je trenutačno pred Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, pokraj glavnog trga u Grazu, u Muzeju dizajna u Londonu, u Južnoj Africi i u biblioteci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što smatram velikim uspjehom da je plakat u duginim bojama izvješen baš tamo – govori Mirko, koji planira izložbu postaviti i u Rumunjskoj, u sklopu tamošnjeg tjedna dizajna.
Nije samo njegovo srce otvoreno za sve ljude, poglavito za manjine, nego su i vrata njegova studija otvorena za sve mlade dizajnere i kreativce, željne učenja, razmjene ideja i stjecanja novih iskustava. Tako se u njegovu njujorškom studiju izmjenjuju pripravnici i dizajneri s kojima zajedno odlazi na ručkove i kave, a obvezno ih i potpisuje kao suradnike na projektima i u knjigama. To će im zasigurno jednom biti odlična referencija u karijeri – da su brusili zanat i oštrili pera u dizajnerskom studiju Mirka Ilića.
Naš?