Hrvatski pištolj prošao test u pustinji

Iskustva ratova u Iraku i Afganistanu na vidjelo su iznijela sve poznate i nepoznate probleme trenutnog službenog pješačkog oružja svih sukobljenih strana pa tako i pištolja.

Svatko tko se ikada našao u prilici boraviti, živjeti i rukovati vatrenim oružjem u pustinjskim uvjetima zna s kakvim se tamo problemima susreće svaki korisnik oružja. Bez obzira na to radi li se o vojniku, policajcu, privatnom zaštitaru ili naprosto običnom zaljubljeniku u oružje iskustva pustinje uvijek su jednaka i u pravilu frustrirajuća.

Za razliku od običnog doživljaja pukog turista i njegove opčinjenosti zadivljujućom ljepotom tog surovog kraja, frustracije koje pustinja ostavlja vojniku teško da se mogu riječima opisati onome tko se u takvoj prilici nikada nije našao.

Nažalost, kao po nekom nepisanom pravilu oni kojima je oružje oruđe i zanimanje, o pijesku pustinje imaju samo ružne utiske. Frustracije koje nastaju kada oružje zataji usred borbe za goli život neshvatljive su ikome osim onome tko ih je osobno iskusio. Trenutak u kojem se vaše “superiorno“ oružje pretvara u komad neupotrebljivog metala nešto je što se pamti cijeli život. Dakako, pod uvjetom da preživite takvu priliku!

Baš upravo zbog ovakvih uvjeta koji vladaju na suhim i pjeskovitim pustinjskim područjima, a na kojima se danas primarno i vode gotovo svi značajniji svjetski oružani sukobi, pojavila se i potreba za oružjem koje najviše može zadovoljiti takve ekstremne eksploatacijske uvjete. Dostupnost najsuvremenijih konstrukcija zavisi od platežne moći odnosno od financijsko materijalne moći strane kojoj pripadate.

Koalicijske postrojbe obično se opskrbljuju oružjem zapadne proizvodnje koje je u pravilu suvremenije od onog istočnjačke proizvodnje ili oružja zemalja pod utjecajem bivšeg Sovjetskog Saveza. No to nužno ne znači da je to oružje i učinkovitije ili, bolje rečeno, pouzdanije. Dok je ono bez obzira na građu i namjenu generalno gledajući ipak bolje od istočnjačkog, a ako govorimo većinom o naoružanju regularnih postrojbi, u pustinjskim uvjetima to oružje ipak sve više pokazuje manjkavosti građe. S druge pak strane istočnjačko oružje, većinom ruske proizvodnje, nešto je otpornije na ekstremne pustinjske uvjete, no ono pati od niza uobičajenih sada već i tradicionalno kroničnih bolesti poput preciznosti i ergonomije te u konačnici same učinkovitosti.

Kako ni jedno oružje nije imuno na užasavajući utjecaj pijeska javlja se potreba za oružjem koje će uz sve uvjete koje se stavljaju pred suvremeno vatreno oružje najbolje zadovoljiti najvažniji od najvažnijih preduvjeta odnosno dati oružju najveću moguću pouzdanost i otpornost na zaglavljivanje.

Intenzivni, sada već višegodišnji, sukobi koalicijskih snaga u ratu protiv terorizma na području Iraka i Afganistana postali su izvor odličnih spoznaja o učinkovitosti odnosno slabostima svakog pojedinog komada službenog i neslužbenog naoružanja vojnika koji su sudjelovali u vatrenim okršajima. Tako je i na području kratkog vatrenog pješačkog naoružanja došlo do određenih spoznaja o manama odnosno prednostima svakog pojedinog pištolja. U konačnici, ovakve terenske spoznaje temeljene na stvarnim borbenim iskustvima nastoje iskoristiti sve, a dobar glas o nekom oružju daleko se čuje dok se onaj loši, uostalom kao i u svakodnevnom životu, čuje još i dalje.

Na prvom udaru kritika već se tradicionalno našao američki službeni vojni pištolj M9

Što se tiče vojske, na prvom udaru kritika već se tradicionalno našao američki službeni vojni pištolj M9, odnosno talijanski pištolj „Beretta“ 92 FS. Osim već stalnih, osnovanih (posebice loša ergonomija/predebeli rukohvat) i neosnovanih uobičajenih američkih pritužbi (slaba učinkovitost 9mm Para strjeljiva) na M9, iskustva pustinjskog ratovanja na svjetlo su dana izbacili i velike poteškoće s pouzdanosti. Iako su kasnija pomnija istraživanja utvrdila da je do zastoja dolazilo većinom zbog loših spremnika, a koje je američka vlada u cilju štednje kupila od drugog proizvođača umjesto originalnih „Berettinih“, odnosno „MecGarovih“ spremnika, loše glasine više se nisu mogle suzbiti i „Beretta“ M9 vrlo je brzo, iako načelno neosnovano, proglašena nepouzdanom.

Danas „Beretta“ novim i dorađenijim modelom M9A1, opremljenim spremnicima navodno otpornim na utjecaje pijeska, nastoji spriječiti i nadoknaditi nastalu štetu. Uobičajeni stari i hvalevrijedan „Colt“ M1911 i dalje uživa veliko povjerenje američkih vojnika, posebice pripadnika specijalnih postrojbi poput „Delti“ i „Navy Sealsa“, no ni on nije bio baš imun na pijesak. Da bi mu dodatno povećali pouzdanost američki su ga specijalci dodatno dorađivali te ugrađivali pojačane povratne opruge, a „Navy Seals“ ionako koristi posebno dorađene modele. Inače se njima najpouzdaniji dokazao „Hekler&Kochov“ MK23, no bez obzira na sve nikada nije zadobio srca specijalaca, ponajviše zbog svoje nezgrapnosti i nepraktičnosti te velike težine.

Drugi „H&K“ model i to „USP“ dokazao se kao odlično i pouzdano oružje, no najveći prigovor odnosi se na nikakvu egonomiju te pištolj ne nailazi na simpatije korisnika.

„Sig Sauerovi“ pištolji, bez obzira na reputaciju vrhunski pouzdanog oružja, također nisu bili imuni na poteškoće s pijeskom, no kako se rabe tek u manjem omjeru, stvarnih pouzdanih podataka gotovo da ni nema. Iako je ovaj proizvođač dobavljač nekoliko modela pištolja za „Navy Seals“, valja istaknuti da su oni posebice M11 (P228 model) primarno izabrali u vrijeme kada je 1985. godine „Beretta“ ulazila u američku vojsku, a kao kompenzaciju „Sig Saueru“ za gubitak glavnog vojnog ugovora. Ovo ne treba umanjiti vrijednost i ukupnu kvalitetu „Sig Sauer“ pištolja, no njihova je građa uobičajena i datira u sredinu 20­og stoljeća. S današnjeg stanovišta i on pati od mnogih poteškoća, uključujući i visoku cijenu izrade.

Jedinstvenosti sukoba u Iraku i Afganistanu ogledaju se i u masovnoj uporabi privatnih zaštitarskih tvrtki koje zapošljavaju plaćenike sa svih strana. Takve okolnosti dovele su u srž pozornosti, kako svjetske tako i stručne javnosti, sve što se ticalo tih zaštitarskih postrojbi. Od načina i njihova djelokruga do vrste i tipa naoružanja njihovih zaposlenika.

U zavisnosti od tvrtke i angažmana naoružanje se “plaćenika“ razlikovalo te je bilo vrlo šaroliko. Kako se većinom radi o ljudima s određenim ratnim iskustvom ili bivšim specijalcima, činjenično je bilo da su se ti ljudi opremali najbolje kako su znali i mogli u danom trenutku, a nahodeći se osobnim sklonostima. U takvim prilikama osobni izbor svakog pojedinca vrlo je zanimljiv i načelno je odraz onoga u što ljudi najviše vjeruju, a takvi ljudi vjeruju ponajviše svome osobnom iskustvu koji im uvjetuje kakvo će oružje izabrati.

Ugled hrvatskom pištolju sve više raste

U poplavi raznog osobnog naoružanja odjednom se među privatnim zaštitarima počeo sve više pojavljivati i hrvatski pištolj i to ponajviše oni pištolji kupljeni u SAD-­u te doneseni posredstvom američkih vojnika, većinom specijalaca.

Kako je privatnih zaštitarskih tvrtki u početku bilo najviše iz SAD-­a, tako je i utjecaj američkog vojnika/specijalca na vrstu naoružanja ostao i najveći. Odlične impresije pištoljima „HS Produkta“ dodatno su upotpunjene dolaskom hrvatskog vojnog kontingenta u Afganistan čiji su vojnici svi bili naoružani pištoljima domaćeg proizvođača.

Malo­pomalo ugled hrvatskom pištolju sve više raste te za njega počinju zanimanje pokazivati i pojedine arapske zemlje. Kako je trenutno većina arapskih zemalja u trenutku restrukturiranja i njihove su oružane snage u tijeku osuvremenjivanja novim naoružanjem. Kada govorimo o osobnom naoružanju, većina arapskih zemalja naoružana je zastarjelim oružjem od kojih na području osobnog naoružanja većinom prevladavaju stare konstrukcije. Isto je i s kratkim oružjem, odnosno pištoljima gdje dominiraju domaće inačice devet milimetarskih „Berettinih“ i „Browningovih“ pištolja jednostruke akcije te poneki pištolji manjih kalibara.

Priče o izvanrednoj pouzdanosti, preciznosti i praktičnosti HS-­ova, hrvatski je pištolj tek trebao dokazati te je nakon kraćeg propitivanja uslijedio i službeni poziv jedne zemlje Arapskog poluotoka za pustinjske testove na njihovim vojnim poligonima. Zahtjev za testiranjem u zemlji naručitelja odnosio se na sve devet milimetarske modele pištolja „HS Produkta“ linije HS/XD, uključujući i najmanji tzv. subcompact model. Prvi dio testova odnosio se na pouzdanost te su svi modeli pištolja bacani u pijesak i u potpunosti zatrpavani pijeskom.

Nakon zatrpavanja pištolji su miješani zajedno s pijeskom kako bi cijeli pištolj bio u cijelosti izložen nepovoljnom utjecaju običnog pustinjskog pijeska. Nakon nekoliko minuta miješanja pištolji su izvađeni, protreseni (kako bi se iz cijevi izbacile prepreke) te se pristupilo praktičnim radnjama koje su uključivale vađenje i ponovno umetanje spremnika, repetiranje te konačno i samo opaljenje.

Osnovni cilj ovoga testa bila je pouzdanost, a pištolj je pouzdano morao raditi u pojedinačnom i brzometnom režimu paljbe.

Rabilo se streljivo američke i domaće proizvodnje zemlje koja je provodila test. Ovaj dio testa HS je završio odličnim rezultatom, a jedine poteškoće zabilježene su prilikom pucanja domaćim strjeljivom, a koje prema riječima domaćina i nije ulazilo u službeni dio testa jer su i oni svjesni da je njihovo strjeljivo iznimno loše kvalitete i preslabo za uobičajene standarde 9mm „Para“ kalibra.

Završetkom ovoga testa pištolji su ubačeni u bure napunjeno vodom te tako vlažni ponovno bacani u pijesak te prekrivani pijeskom, opet vađeni s ponavljanjem radnji iz prvog testa. I u ovome je dijelu HS dobio odlične ocjene. Sljedeći je test bio isti kao i prethodni samo što je na pištolje, nakon što su zatrpani u pijesak, polijevana voda kako bi se dobila kompaktnija masa s većim pješčanim grumenjem. I tu je HS pokazao odlične rezultate.

Nakon ovih testova pristupilo se testu preciznosti što je uključivalo pucanje na 10, 15, 25 i 40 metara. Završetkom ovog testa pištolji HS­-a priskrbili su ovacije prisutnih jer su se svi modeli pokazali izvanredno preciznim na svim udaljenostima uključujući i najmanji „subcompact“ model kojim se bez problema pogađalo i na najvećoj traženoj udaljenosti, tj. 40 metara. Nakon toga pištolji su u posebnim komorama izloženi utjecaju atmosferalija, napose vlage i soli, budući da osim suhe pustinje zemlja domaćina ima i dijelova s vrlo visokim postotkom vlažnosti i morskoga zraka.

Kako od 2005. godine svi modeli HS-a­a prolaze posebno kemijsko tretiranje metalnih dijelova što mu daje jednu od najboljih mogućih zaštita i taj je test prošao s visokim ocjenama.

(Foto: Dubravko Gvozdanović)

Uspješno testiranje na Arapskom poluotoku i pustinjska avantura HS­a dokazala je da tvrdnje tvornice, i onih koji godinama rabe hrvatske pištolje, o uistinu vrhunskom proizvodu spremnom uhvatiti se u koštac sa svakim izazovom nisu bez temelja. Dok se svakodnevno mogu slušati priče hrvatskih kuloara koji zlonamjerno, tendenciozno i ciljano blate sve što je domaće, posebice pištolje „HS Produkta“, pritom ih čak omalovažavajući, dotle oni potiho prolaze najstrože testove pouzdanosti i izdržljivosti diljem svijeta. Ovaj zadnji, kao krunu svega, trebao bi hrvatskoj državi i „HS Produktu“ priskrbiti još jedan dobar izvozni poslovni pothvat, a najavljena početna količina od 45 000 komada nikako nije bezazlena. Prema zadnjim informacijama HS je ušao u samo finale izbora za službeno oružje gdje će mu glavni konkurent biti švicarska tvrtka s pištoljem „Sphinx“, oružjem uobičajene građe, no s vrlo malim proizvodnim godišnjim kapacitetima i vrlo visokom cijenom. Zanimljivo je to što nigdje nema „Sig Sauera“, već je u finalu manje poznata švicarska firma. Intrigantnost cijele priče leži u tome da modeli HS­a i „Sphinxa“ uopće nisu iste kategorije. Dok su HS­ovi pištolji suvremene građe, kućišta izrađenog od polimera te opaljenja pomoću skrivenog udarača, dotle su „Sphinxovi“ pištolji uobičajene dvostruko/jednostruke akcije (usavršena češka građa pištolja ČZ 75) te u potpunosti izrađeni od čelika. Razlika u građi ogleda se i u razlici cijene pa se tako za cijenu jednog „Sphinx“ pištolja može dobiti čak dva HS pištolja. Je li tolika razlika i u mogućnostima? Netom završeni pustinjski testovi pokazuju da nije te da i nema razlike u učinkovitosti.

Jedine tvornice koje trenutno u svijetu imaju veliki proizvodni kapacitet i pritom zadovoljavajuću cijenu jesu uz „HS Produkt“ još „Glock“ i „Smith&Wesson“. Kako prema riječima domaćina „Glock“ uopće nije zadovoljio postavljene uvjete njihovi pištolji nisu ni ušli u razmatranje, a isto je navodno i sa „Smith&Wessonom“ i njihovim „M&P“ pištoljem. Činjenica da na testiranju nije bilo ni „Caracala“, još jednog pištolja iz iste kategorije kao i HS, te nove pištoljske arapske perjanice porijeklom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dovoljno govori za sebe. Inače, „Caracal“ je djelo austrijskog konstruktora Wilhelma Bubitsa, čovjeka s iskustvom rada u „Glocku“ i „Steyru“. Ako Arapi odbijaju uzeti arapsko oružje s renomeom i imenom takvog konstruktora, a na što su svakako u „Caracalu“ i računali, onda treba vjerovati kako iza takve odluke stoji praktičan i vrlo jednostavan odgovor. Naime, radi se o još uvijek prilično novom i nedokazanom proizvodu čiji su čak i proizvodni kapaciteti upitni. Svi pokazatelji govore u prilog HS pištoljima pa čak i točna preliminarna specifikacija narudžbe modela koja uključuje i trening modele, jednako kao i nekoliko tisuća komada najmanjeg modela. Ipak, bez obzira na sve i konačan ishod ovog uistinu zanimljivog prvenstveno stručnog te ujedno i poslovnog izazova, znači još jednu potvrdu o vrijednostima i domišljatosti hrvatskog čovjeka koji je uspio unatoč svemu mukotrpna iskustva pretočiti u svjetski poznat i priznat proizvod te postati svojevrsni «brand».

Dok je Hrvatska do sada u svjetskim razmjerima bila poznata većinom po Goranu Ivaniševiću i Davoru Šukeru, našim vrhunskim sportašima, te Sumamedu, reprezentativnom proizvodu nekadašnje hrvatske „Plive“, danas se na karti svijeta sve više prepoznaje po još jednom izvornom hrvatskom proizvodu, pištolju HS, a naši vojnici i policajci bez obzira na to gdje ih zadatci odveli s ponosom se mogu dičiti oružjem koje nose.

>> Rusiji bi više odgovarao kopneni rat, SAD-u prednost na moru i u zraku