Što je Stonehenge prema Cistastoneu!? Uz državnu cestu između Trilja i Imotskog, na području Ciste, na lokalitetu Crljivica najveće je nalazište stećaka u Hrvatskoj, koje je UNESCO proglasio zaštićenom svjetskom kulturnom baštinom. Ali, kameni spavači, kako ih je nazvao pjesnik Mak Dizdar, nisu jedina atrakcija na ovom lokalitetu. Prapovijesne gomile svjedoče kako se ovdje živjelo i ukapalo i tisućljećima prije, a kameni bunari, prirodno skupljalište vode, otkrivaju razlog zbog čega je ova lokacija okupljala i ljude i životinje.
– U vrijeme dok su se gradile egipatske piramide, život je bujao i u Dalmatinskoj zagori, na području Ciste, na Crljivici. To bismo vrlo lako dokazali kada bismo detaljno istražili područje. Kada bismo uzeli lopate i počeli kopati, našli bismo prapovijest, Rim, cestu staru 2000 godina... – govori Ljubomir Gudelj Velaga, viši kustos Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, koji je vodio istraživački tim na Crljivici 2004. i 2005., kada je lokalitet posljednji put istraživan.
– Lokalitet nije dovoljno istražen. Istražili smo i uredili jedan manji dio. Ukupno, groblje se prostire na oko 5000 četvornih metara te svjedoči o snažnoj, imućnoj i brojnoj onodobnoj zajednici na području današnje Ciste Velike – kaže Gudelj Velaga. Kasnosrednjovjekovno groblje nastalo je od 14. do 16. stoljeća pokraj rimske prometnice i vrtače u kojoj je sedam bunara. U osnovi groblja dvije su prapovijesne gomile iz brončanog doba, koje su također grobnice i čuvaju ostatke pokojnika pokopanih prije otprilike 4000 godina.
– Lokalitet je često spominjan u stručnoj i popularnoj literaturi, a od 2016. upisan je na UNESCO-ovu listu zaštićene kulturno-povijesne baštine, zahvaljujući zauzimanju službenika imotskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Republike Hrvatske – govori Gudelj Velaga. UNESCO-ovu zaštitu dobili su u paketu s još jednim lokalitetom u Hrvatskoj, a riječ je o Dubravki u Konavlima te 20 lokaliteta u BiH. Zanimljivo je što su se na istom tom mjestu, na kojem su se prapovijesni ljudi ukapali, nastavili ukopi tisućama godina kasnije. Gudelj Velaga to objašnjava blizinom prometnice i prisutnošću vode.
Vrtača privlačila generacije
– Nakon dulje stanke običaj pokapanja na ovom položaju obnovljen je u srednjem vijeku. Oko 90 sačuvanih stećaka, ploča, sanduka i sljemenjaka, najbrojnije i najvažnije takve skupine na području Hrvatske, obilježava tek dio ukopa. Kao i danas, te dosta skupe spomenike mogli su si priuštiti samo odabrani pripadnici zajednice, jer se za cijenu izrade, dopreme i postavljanja luksuzno obrađenog stećka u isto vrijeme mogao dobiti grob na počasnom mjestu u nekoj crkvi dalmatinskih priobalnih gradova. Groblje na Crljivici oko Velike gomile čini cjelinu s grobljem na susjednom Zgonu te s grobljem raspoređenim nad također prapovijesnom Malom gomilom, koja se nalazi dvjesto metara zapadnije, a zasigurno ga čini više stotina ukopa – otkriva nam Gudelj Velaga.
Tijekom godina, lokalitet je bio izložen i devastaciji. Radi širenja kolnika suvremene ceste i uoči njezina asfaltiranja sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća oštećen je dio istočne gomile na Crljivici. Uoči otvorenja stalnog postava nekoliko stećaka s lokaliteta preneseno je u Split te se nalaze u dvorištu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Jedan sljemenjak s Crljivice uporabljen je za postolje oltara u svetištu BDM u Mariji Bistrici. Drugi, od više komada spojen i rekonstruiran stećak sljemenjak, nedavno je postavljen ispred osnovne škole u Cisti Velikoj. Do 2004. na Crljivici nisu provođena arheološka iskopavanja, a povod tadašnjem zahvatu bila je gradnja trase magistralnog vodovoda, koja se pružala kroz groblje, a usporedno sa suvremenom prometnicom.
– Tada provedenim zahvatom istražena su 24 kasnosrednjovjekovna groba, kako je potvrđeno prikupljenim materijalnim ostatcima, primjercima nakita i novca venecijanskih duždeva iz sredine i druge polovice 15. stoljeća – govori Gudelj Velaga i otkriva zanimljive detalje.
Među stećcima ističu se blokovi ukrašeni plitkim reljefima. Klesari, poput poznatog kovača Jurine, uprizorili su široku lepezu motiva povezanih s pogrebnim kultom, običajima i shvaćanjima onodobnog stanovništva.
– Prikazali su ljudske i figure životinja u različitim kompozicijama, povorke – kola, viteške turnire ili lov u kombinaciji s arhitektonskim, geometriziranim ili floralnim obrubima. Inačice križeva otkrivaju vjersko obilježje pokojnika, ljiljani i štitovi znamen su feudalnih gospodara, a rozete i polumjeseci preslika nebeskih tijela postavljenih prema njihovu položaju u trenutku pokopavanja. Posebna su vrijednost lokaliteta natpisi napisani bosančicom na stećcima vlaških supružnika Vladne i Herka (Jerka) Kustražića, postavljenima oko sredine 15. stoljeća – doznajemo od Ljubomira Gudelja Velage.
Južno od ceste prostrana je vrtača u kojoj je sedam bunara oblikovanih najkasnije početkom 18. stoljeća. Stari se sjećaju da su do druge polovice 20. stoljeća služili kao izvori pitke vode i pojila za stoku te su svakodnevno posjećivani.
– Kao prirodno skupljalište vode vrtača na Crljivici nedvojbeno je privlačila sve generacije ljudi nastanjenih na ovom prostoru, što potvrđuju i ostaci dviju prapovijesnih gomila postavljenih na njezinu obodu. Valja pretpostaviti da su slično uređeni bunari ovdje postojali već tijekom rimske vladavine. Naime, suvremeni asfalt skriva kolnik veoma važne antičke prometnice koja se pružala istom trasom, koja je povezivala Salonu Tilurij i Naronu, te je donedavno bila najvažnija poveznica naselja u zaleđu srednjodalmatinske obale – dodaje Gudelj Velaga.
Zanimljivo je što je u zidove današnjih bunara ugrađeno nekoliko stećaka, među kojima i onih reljefno ukrašenih strana. Na jednom kamenom bloku vidljive su dvije rozete, a na drugom uklesan je nadnevak 28. M 1779. godine, vjerojatno datum posljednje veće obnove.
Stećak izvadili iz bunara
Među lokalnim stanovništvom znalo se kojem plemenu koji bunar pripada, a kako su korišteni, tako su i održavani. Nakon što je većina ovdašnjih kućanstava sagradila cisterne – čatrnje, bunari su postali zapušteni i prepušteni urušavanju. Sve do 1990. godine kada skupina mještana organizira njihovo čišćenje i uređenje. Iz jednog bunara izvađen je mali stećak sljemenjak, danas postavljen u njegovoj blizini. Krune zidova bunara tada su ojačane betonom, na velikoj gomili postavljen je drveni, potom betonski križ, a dio stećaka nerazborito je pomaknut s izvornog položaja.
– Ispred mještana oko tih aktivnosti istaknuo se pokojni Ivan-Iko Čelan, osnivač i voditelj udruge Crljivica, posvećene zaštiti ovdašnje kulturne i prirodne baštine, pružajući pomoć istraživačima ovog položaja te obližnjih Crkvina u Cisti Velikoj – kaže Gudelj Velaga.
Posljednji plod suradnje udruge i istraživača je izložba fotografija Crljivice, autora Zorana Alajbega, koja je prema ideji kustosa Ljubomira Gudelja postavljena u Splitu, a kao dogradnja arheološke izložbe o lokalitetu Crkvine u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.
Za to vrijeme Manolić je tek činio prve korake....