Hrvatsko društvo nikada nije bilo fašističko. Takvim se samo činilo zbog ustašizirane države

Nema kod nas ideološkog, političkog, principijelnog ni civilizacijskog sukoba. Postoji jedan, jedini sukob iz kojeg se generiraju ostali prividi; sukob hrvatske države i hrvatskog društva. Za sve zlo koje je u posljednjih četvrt stoljeće pogodilo ovo društvo isključivi i notorni krivac hrvatska je država. Razlog zašto se rastuća napetost između države i društva ne vidi jest naša povijesna zatupljenost u kojoj smo državnu strukturu prihvatili dogmatski, kao uvjerenje da je zbog imena moramo smatrati našom.

Međutim, za sve ovo vrijeme država je radila protiv interesa naroda i, kada bismo nekoga trebali optužiti za veleizdaju, bila bi to ona. Prirodni resursi, moralne okosnice, kreativan i motivirajući naboj sustavno je uništavala država, točnije oni koji su se uspjeli ubaciti u horor njezine personifikacije. No, država se odnarodila, ona je paratijelo za ostvarenje najprljavijih namjera. Sve drugo je goli paravan. I domoljublje, i rat, i pogibije ljudi, sve sami rovovi zla i pokvarenosti iskopani da se spriječi argumentirana obrana ne nacionalnih, nego narodnih interesa. Hrvatska država stoji u korijenu svake, pa i najmanje nepravde koja se događa ljudima.

Njezina uloga u osiromašenju naroda je epohalna, njezina halapljivost odjekuje kroz budućnost i, priznali si mi to ili ne, hrvatska država prometnula se u nakaznu socijalnu pijavicu koja krvavo parazitira na leđima vlastitog društva. Vanjski neprijatelji, unutrašnji izdajnici, kosturi Drugog svjetskog rata, branitelji, partizani, ustaše, apsurd do apsurda u traženju efikasnog načina kojim si država opravdava besmislenost postojanja i jedino pravo koje si kroz nju ostvarujemo jest pravo da joj bespogovorno služimo. Artikulacija nezadovoljstva onemogućena je nametnutim imperativom idiotskog pristupa državi; ne kao izrazu potrebe svih, nego kao ekskluzivi da je upotrebljava nekolicina.

U pristajanju na takvu podjelu ključna je definicija države kao paradigme nacionalnog ekskluziviteta. Identificiranje kroz naciju kao jedinog nositelja suvereniteta u startu stvara upotrebljiv konflikt većine i manjina, tekuće vrpce potencijalnih sukoba za getoiziranje neposlušnih. Da se gubica drži začepljena, koriste se i sve one institucije koje su navikle sustavu davati lažni moralni legitimitet, poput Crkve, koja pristaje na masakriranje i ubojstvo Boga da bi mogla postati jača nego ikad, da bi armirala manipulaciju i u kolektivnom mumljanju utopila i najmanji glas razuma. I premda državni autoritet počiva na strahu, napetosti između države i društva nezaustavljivo rastu i neizbježno će doći do točke u kojoj će se država morati rušiti da bi opstao narod. Zloupotrebe koje sustavno traju posebno su razgovijetne u izbornim vremenima, i to dodatno kod ekipe koja u mobiliziranju minus inteligentne radikalizirane, ali brojčano nevažne grupacije, svjesno ugrožava opstanak cjeline. Procesi koji su se odvijali u proteklih godinu dana potaknuti krvoločnom ambicijom da se dočepa države došli su u onu točku u kojoj se pokazalo da nema naknadne kontrole nad radikalima kad ih se pusti da postanu država. Zabluda da će ih se iskoristiti za potrebe osvajanja vlasti, a onda ih se lako riješiti, najbolje se vidjelo u prestravljenom licu Kolinde Kitarović dok je sricala paničnu poslanicu i pokušavala vratiti ustaški kalodont natrag u pocrnjelu tubu.

Mislite li da je ona tada reagirala zato što se doista prestrašila dramatične situacije za društvo? Ne, ono je bilo lice preplašene države koja se pobojala za sebe. Ono što su poticali u vrijeme kampanje, prozivanje i diskriminaciju, odjednom je postalo političkim argumentom, i to isključivo zato što je ustašluk pušten u institucije. Prestao je biti marginalna neminovnost društvene lepeze i legitimno je zasjeo u srž državnih ureda, dograbivši poluge moći i prava na postavljanje kriterija. Hrvatsko je društvo i na posljednjim izborima pokazalo da nije fašističko, ali takvima se može činiti zbog ustašizirane države.

Poigravanje s radikalizmom nije moguće jer se nikada neće moći zadovoljiti njegovi apetiti i uvijek će oni koji misle da ga koriste ubrzo stradati od njegovih očnjaka. Našoj vlasti možda ustaševanje i ne bi smetalo, ali te potencijale ne mogu razviti jednostavno zato što bi nam drugi put u posjet discipliniranja, umjesto Nicholasa Deana, došao NATO. Ipak, promijene li se međunarodne okolnosti, postat ćemo dijelom fašističke internacionale koja će administrativno globalizirani svijet gurnuti u kataklizmički obračun s narodom. Osjetivši kako je Prcelino prezime ujedno i programsko načelo nezasitnosti desničarskog polusvijeta, Kolinda Kitarović je, lažući društvu, probudila državu u sebi. Zašto bi se i HDZ energično oglasio o potrebi novog repozicioniranja na desnom centru osim ako time ne priznaje da je u zavoju prenaglo skrenuo i sad kako natrag?! Refleks samoodržanja nikada ne treba podcijeniti. Iluzorno je u njemu tražiti principijelnost, poštenje, bilo što osim golog straha. No, sve dok u foteljama države sjedi i jedan lakirer ustaškog roja, nema afirmacije od manire nasilništva i zasjeda. Postoji izreka da do spoznaje uzroka treba slijediti trag novca. Ma treba slijediti dva traga: trag novca i trag krvi. Na mjestu gdje je prolivena prva kaplja krvi da bi skrile novčanice počinju nacionalne epopeje. Nastavak je poznat: Drage Hrvatice i Hrvati, bla, bla, bla, bla, bla. I neka nam živi jedina i vječna Hrvatska. 

>>Janica Kostelić personifikacija je ove Vlade u kojoj svi sjede na mjestima na kojima ne bi smjeli