Hrvatsko načelo: prisvoji, uništi, prodaj državno, nije ti ćaćino!

Da je sin šefa splitske policije Slobodana Marendića samovoljno uzeo očev privatni automobil i pijan ga razbio, zacijelo bi radoznalost medija bila puno manja nego kad je riječ o službenom, policijskom autu. S razlogom taj slučaj danima odjekuje u javnosti jer je svehrvatska metafora za odnos prema državnoj imovini i zloporabi dužnosničke moći, koji bi se mogao sažeti u nekoliko riječi – upotrijebi kao da nije tvoje, pa i razbij! Iskoristi za svoje interese i interese svoje rodbine kad već možeš! Uz to je nepojmljivo da je Marendić već bio disciplinski kažnjen kao policijski v. d. načelnik zbog “nenamjenskog korištenja službenog vozila MUP-a u privatne svrhe” a za nagradu je imenovan načelnikom!

To imenovanje moglo se dogoditi samo zato što zloporaba državne imovine i moći nije neki grijeh nego običaj. Jeste li sigurni da Marendić nije postavljen na čelo splitske policije s ovom logikom: ako nam je šef sklon nepodopštinama, i nama će se progledati kroz prste. I ne vjerujem baš da mu je sin “ukrao” auto, prije će biti da ga je takav otac na pijanu vožnju potaknuo. Poslužio se zapravo sin očevim položajem, a to se događa od vrha do dna hijerarhija u Hrvatskoj. Položajem i moći Andreja Plenkovića poslužila se kolona njegove rodbine koja je podobivala unosne poslove, od veleposlaničkog i direktorskog naniže. A “službenim vozilom” svoje sestre, ministrice Nine Obuljen Koržinek, poslužio se njezin brat Tonko Obuljen koji je imenovan na moćnu dužnost čelnika HAKOM-a. Najteža je poruga pravdi i razumu što je u takvoj općoj privatizaciji države optužen jedan Bandićev suradnik zato što je, u hitnji, jednu bolesnu televizijsku novinarku službenim autom prevezao u bolnicu!

Apsurd i ruganje društvu jest i takozvani “sukob interesa” za koji se dobiva smiješno mala novčana kazna, a gotovo bez iznimke riječ je o kriminalu koji bi trebalo kazneno goniti. Više sam nego uvjeren da je “sukob interesa” smislio netko tko je imao na umu opću zloporabu vlasti i moći kako bi pokazao da političari koji to najviše čine brinu o poštenju. I kako bi njihovu kriminalu dao ljupko obilježje – “sukob interesa”. A jedan od najvećih sukoba interesa bila je nezapamćena izdaja nacionalnih interesa koja se dogodila prodajom banaka.

Prije nego su prodane, direktori tih banaka budzašto su kupovali dionice a kad im je u općoj težnji za privatizacijom vrijednost enormno porasla, pobrinuli su se da se banke što prije prodaju stranim vlasnicima a oni svoje dionice unovče. Tako su preko noći postajali bogatiji za desetke milijuna eura i ostali na njihovu čelu, a za to što su opijeni pohlepom “razbili službeni automobil”, to jest uništili financijsku suverenost Hrvatske i jedno od njezinih temeljnih bogatstava, nikad ih nitko ništa nije pitao. Svojedobno mi je jedan saborski zastupnik rekao kako su svađe u Saboru gluma i kako zastupnici najrazličitijih stranaka izvrsno surađuju u zapošljavanju rodbine i u općem trgovanju utjecajem i moći u kojem se usluge plaćaju uslugama bez obzira na to tko je iz koje stranke. Jedan od direktora u velikom državnoj tvrtki kazao mi je svojedobno kako novcem u toj tvrtki i u drugim javnim poduzećima raspolaže tadašnji premijer i upravlja njime kako ga je volja.

Samo su narod i hrvatski branitelji od početka državne samostalnosti Hrvatsku shvaćali kao zajedničko dobro i za nju se žrtvovali. Svima drugima, i bivšim komunističkim moćnicima i novim moćnicima iz nacionalističkog miljea, komunističkim direktorima i novim tajkunima, Hrvatska je bila ničija zemlja koju će oni učiniti svojom. Učiniti je privatnim vlasništvom pojedinaca, političkih, stranačkih, rodbinskih i drugih interesnih skupina. Unatoč mnogim zahtjevima nikad nije otkriveno tko je sve dobivao menadžerske kredite kojima su se kupovale tvrtke, jer da je to bankarska tajna. Netko vas pokrade, a njegovo ime i način na koji je to učinio proglasi se tajnom! Što će reći da je kriminal u ovoj zemlji zaštićen. I sin šefa splitske policije mislio je da je zaštićen, no izdala ga je nezgoda. Ali blještavim automobilima bez osobite potrebe u službi voze se tisuće dužnosnika a i njihova rodbina.

Novine su nedavno objavile sliku na kojoj se vidi kako njemački ministar prometa s ostalim građanima čeka vlak! Kakvo bi to poniženje bilo ne samo za svakog hrvatskog ministra nego i za stotine drugih dužnosnika! Ali tamo gdje su ljudi ponizni države su bogate, a najsiromašnije su tamo gdje ih moćnici svojom samovoljom i kriminalom ponižavaju.