Hrvatsko-srpski odnosi prepušteni su božićnim ritualima

Otkako je 2004. Ivo Sanader neočekivano otišao u prostorije SNV-a na pravoslavni domjenak srpske političke elite i Milorada Pupovca, svakogodišnji su odlasci hrvatskoga političkoga vrha na takva predbožićna okupljanja postali politički običaj. Sanaderovo bolje, kulturno i demokratsko ponašanje postalo je uzor i drugim hrvatskim političarima. Na ovogodišnjem skupu nije, valjda zbog tzv. neodgodivih političkih obveza, bilo premijera Zorana Milanovića, dok je predsjedniku Ivi Josipoviću operacija očnoga kapka bila dobrodošli izgovor.

Odlazak najvažnijih hrvatskih političara na Pupovčevu svečanost postao je nakon Sanaderova „Hristos se rodi“ nešto što se rijetko propušta. To je zbivanje u SNV-u zapravo preinačeno u ritual političke elite, dok su ozbiljnija promišljanja „položaja Srba u Hrvatskoj“ potisnuta i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Hrvatski su Srbi već dugo između sudbinske dileme na čijem su jednom polu „etnički Srbi“, a na drugom „politički Hrvati“. Ni srpska zajednica u Hrvatskoj, ni njezin neformalni predvodnik, Milorad Pupovac, ne odlučuju se ni za jedan ni za drugi pol.

Pupovcu je pozivanje na etničko nužno jer je to njegova „izborna baza“, pa će mu čak i predsjednik Josipović svojedobno predbaciti da se zapravo bavi etnobiznisom. Ni druga odrednica spomenutog pola Pupovcu nije prihvatljva jer bi mu onda etničko izmaklo kao prostor takve politike. Pupovac je s vremenom sam postao model politike kakvu najvjerojatnije želi da slijede i Srbi u Hrvatskoj. On je u politiku ušao u osvit višestranačja, kao član zagrebačkog UJDI-a, tj. Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Udruženje je u jeku miloševićevske „antibirokratske revolucije“ zagovaralo izborno načelo „jedan čovjek - jedan glas“!

UJDI je želio na tom principu demokratski reformirati Jugoslaviju u kojoj su Srbi bili najbrojniji narod. Srbima je taj model odgovarao jer bi tako svi ostali u istoj državi. Srpske ekstremiste čak ni to nije zadovoljavalo, pa su počeli rat za isključivo srpsku državu.

Pupovac nije sudjelovao u srpskoj (č)etničkoj pobuni protiv Hrvatske, zagrebački je đak, građanski uljuđen i govori najčišći hrvatski jezik u Saboru. Razmišlja iz realnosti hrvatskoga političkoga konteksta i njegov je politički koncept „nešto između“. On, grubo rečeno, ne želi biti samo etnički Srbin, a još manje politički Hrvat. Srbi su danas i dalje corpus separatum u procijepu između dviju mogućnosti. Ni hrvatska vlast ni hrvatski Srbi u biti se ne bave pravom integracijom Srba u hrvatsko društvo. Da se to iskreno želi, onda bi se i u zajedničkoj prošlosti našlo niz uzora za takvo što.

Od glasovitog feldmaršala Svetozara Boroevića von Bojna, znanstvenoga genija Nikole Tesle, skladatelja hrvatske himne Josip(f)a Runjanina do HNS-ovca Srećka Bijelića. Srbi više zapravo Boroevića i ne spominju jer je, premda pravoslavnoga podrijetla, politički bio Hrvat. Što su pak Hrvati učinili da feldmaršal bude hrvatski, da mu se oduže što je Hrvatsku nakon Prvog svjetskog rata obranio da ponovno ne postane „ostatak ostataka“? Da austrijskom vojskom sastavljenom uglavnom od austrijskih Hrvata i Srba nije zapovijedao možda i najveći vojskovođa u tome svjetskom ratu, Talijani bi vjerojatno probili obranu na Soči i Piavi pa bi Jadran već tada bio samo talijansko more.

Umjesto da mu iz zahvalnosti kosti prenesu na Mirogoj, u njemu dostojnu grobnicu, feldmaršal je ostavljen na nekom groblju austrijske provincije. Ni skladatelj Lijepe naše ne koristi se kao hrvatsko-srpska poveznica. Naprotiv, neki „veliki Hrvati“ čak i sumnjaju da je skladao himnu, dok ga Srbi ne uvažavaju valjda baš zbog toga što ju je komponirao. Ni ono čuveno Teslino: „Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom!“, bez obzira na to bilo izmišljeno ili ne, nije iskorišteno kao hrvatska i srpska „zajednička jezgra“, premda je sigurno najuspjelija definicija rodoljublja i domoljublja. Nakon dobrih običaja ustaljenih poslije Sanaderova „Hristosa“, hrvatsko-srpski odnosi prepušteni su političkoj stihiji i ritualima od jednog do drugog pravoslavnog Božića.