Vraćajući se iz Münchena sa suđenja Perkoviću, u vlaku mi je 24-godišnji trombonist Ivan Mučić iz Simfonijskog orkestra HRT-a kazao kako je nakon brojnih putovanja s orkestrom po svijetu shvatio da želi živjeti samo u Zagrebu. Ali, dodaje, mnogi planiraju odlazak. Povratak u realnost nakon suđenja bivšim jugoslavenskim tajnim agentima, suđenja koje i dalje toliko znači dvjema, čini se, i danas zaraćenim stranama i gdje se u publici, među preostalim emigrantima u Njemačkoj, može čuti puno o komunjarama na vlasti u Hrvatskoj, o tome tko su očevi Zorana Milanovića i Ive Josipovića.
Čak se i Udbin dugogodišnji suradnik Krunoslav Prates, osuđen na doživotni zatvor, ubacio na taj domoljubni vlak pa u sudnici kaže da su ustaše htjeli neovisnu Hrvatsku. Poučiti ga je morao njemački sudac Manfred Dauster: “Ne samo to, htjeli su fašističku državu”.
Iz Hrvatske dobre vijesti, u Vukovaru se kolona nije podijelila na dvije, možda ipak ima nade da se stalno tinjajući sukob opet vrati na margine. Tko je to u sukobu? Ma koliko se obje strane odricale prethodnika, zapravo i dalje traje rat ustaša i partizana, jednih koji se hvale da su uvijek bili za Hrvatsku i drugih koji ističu da su bili protiv Hitlera. Tu nas već godinama hvataju u zamku, moramo se opredijeliti, iako su jedni osramotili hrvatsko ime u svijetu, ubijajući Srbe i Židove i surađujući s Hitlerom, a drugi 1945. godine umjesto raspisivanja izbora raspisali opći lov na svakog tko im se učinio opasnim, ubijajući mnoge Hrvate.
U tom ratu 45 godina partizani su imali svu moć države na svojoj strani pa je druga strana pomislila da je 1991. došao red i na njih, a 2000. kao da su opet na redu bili oni prvi. Neka vrsta tinjajućeg građanskog rata koji povremeno bukne, klackalica koja jednom pretegne na jednu pa na drugu stranu. Nevolja s tim sukobom koji je u temelju hrvatske političke scene jest to što nam ne da živjeti danas. Dobro je zato čuti što kaže njemački povjesničar Dan Diner. “U građanskom ratu neprijateljstva rastu do posvemašnjeg nadvladavanja pa i do uništenja druge strane. Suprotnost vjerskih sadržaja i svjetonazora u građanskom ratu silu dodatno razjaruje”, piše Diner u knjizi “Razumjeti stoljeće”.
Ističe kako države koje međusobno ratuju ne teže potpuno upropastiti protivnika, ali u građanskom ratu svaka strana nastoji uništiti drugu. Dakle, građanski rat, ako nije završen, može biti jako opasan. Zato bi mnoge koji s desnice prijete ljevici potežući oružje iz arsenala prošlosti možda trebalo podsjetiti na Tuđmanovu ideju pomirenja. Ideja je bila zapravo “i jedni i drugi” pa je Tuđman u obrani zemlje okupio ljude s obiju strana koje su do tada ratovale međusobno, pa su kod Perkovića išli ljudi o kojima je on previše znao. Kad je riječ o ljudima, dobro je ne dijeliti i ne odbacivati, ne čistiti redove ognjem i mačem samo zbog nekadašnjih nečijih političkih opredjeljenja ako nisu počinjeni zločini. Ali, kad je riječ o idejama, valjalo bi to ipak raščistiti i umjesto po formuli “i jedni i drugi”’ uzeti princip “ni jedni ni drugi”. Jednostavno, dosta ih je bilo, imali su svoje vrijeme, pokazali koliko ekstremni mogu biti. Gledali smo dvije momčadi fanatika, ljudi koji su za svetu ideju činili sve moguće zločine.
Po riječima izraelskog pisca Amosa Oza, fanatici su oni koji misle da cilj opravdava sredstvo, da je pravda važnija od samog života. Razlika između fanatika i ostalih ljudi, kaže Oz, jest što ostali vjeruju da je život cilj, a ne sredstvo. Zato, možemo li i mi bez fanatizma, ako je ikako moguće? Ali tako da se ne zataškavaju stvari na način Gordane Sobol koja kaže: “Možete li zamisliti da je CK raspravljao koga ubiti?” Ne, ali netko je iz tadašnje vlasti te naredbe ipak davao, netko je ipak poslao ubojice na Stjepana Đurekovića. Tko je to? Možda na to pitanje nešto više svjetla baci münchenski proces, kad ga već nije bilo u Hrvatskoj. Pa još kad bi se umjesto protivnika upravo nasljednici potrudili raščistiti ostale prljavštine bivšeg sustava. Možda bismo konačno počeli raditi tako da nam djeca, dok mi ratujemo, ne odlaze iz zemlje koja ih nikad u povijesti nije mogla prehraniti.
>> Prates iznenadio nazočne u sudnici: Đureković je htio biti kandidat za Nobelovu nagradu
>> Pratesov brat umalo optužen za lažno svjedočenje jer se 'ničeg ne sjeća'
Ovaj članak ne bi smio biti premium, jer je ovakav zreo stav danas praktički nemoguće naći na našoj medijskoj sceni i trebao bi biti dva dana na naslovnici i svima dostupan. A što se tiče onoga što ste napisali... daj Bože da to dopre do mozgova što većeg broja ljudi kod nas. Ne zaborav uz prešutni blagoslov zločina, ne I jedno I drugo, već NI jedno NI drugo. Obje te nesretne strane s njihovim zločinima i povijesnim zabludama treba označiti kao takve - zablude i zločine - i ne dopustiti da i jedna ulica ili trg nosi ime koje bi se moglo protumačiti kao podrška nekom od ta dva režima. Isto tako, bilo kakvo veličanje bilo kojeg od ta dva režima, a pogotovo opravdavanje zločina počinjenih u njihovo ime, trebalo bi zakonom najstrože zabraniti. I konačno raskrstiti s bivšim režimom i njegovom zloćudnom zaostavštinom koja je imala 45 godina totalitarizma da se učvrsti u glavama mnogih (s onim prije njega već smo sasvim dovoljno obračunali). Tek tada moći ćemo naprijed. Do tada, ostajemo taoci mržnje koja je, na žalost, samo paravan za neometeno pljačkanje i uništavanje ove države.