Hrvatsko svećenstvo je podnijelo najviše žrtava

Pokojni papa Ivan Pavao II. u pripremi jubileja 2000. godine uputio je apostolsko pismo u kojemu je naznačio da je Katolička crkva u 20. stoljeću ponovno postala Crkva mučenika, kao i Crkva prvoga tisućljeća.

Papa je tada poručio da se svi ti mučenici ne smiju zaboraviti te da mjesne crkve učine sve “da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo, prikupljajući potrebnu dokumentaciju”.

Osam godina poslije, Crkva u Hrvata dobiva takav spomen, uz potporu Hrvatske biskupske konferencije te Biskupske konferencije BiH (predgovore su napisali kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić). U zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici sutra će, naime, u 12 sati biti predstavljena knjiga impozantne veličine pod nazivom “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” autora don Ante Bakovića.

Riječ je zapravo o prvom cjelovitom i opširnom popisu svih hrvatskih crkvenih ljudi, žrtava totalitarističkih režima, koji su zbog vjere ubijeni u prošlome stoljeću, a daleko najviše za vladavine komunizma. Autor je na knjizi radio nevjerojatnih 17 godina, kroz to vrijeme prikupljajući svu moguću građu te tražeći fotografije mučenika.

Tako je na kraju utvrdio da je Crkva u Hrvata u 20. stoljeću imala 664 mučenika, među kojima su biskupi, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci-gimnazijalci, časna braća (braća laici) te časne sestre.

Trojica župnika
Baković je istraživati počeo 1990., nakon pada komunizma, a izravan povod za to bile su sudbine trojice njegovih župnika iz rodnoga mu Goražda, koji su svi bili ubijeni, jedan od četnika, a dvojica od partizana. Kako dotad nije postojala gotovo nikakva građa za istraživanje, autor se obratio na sve župe, crkve i samostane svih biskupija i redovničkih zajednica te je molio i tražio imena ubijenih svećenika.

Tako je 1994. nastala njegova knjiga “Svećenici žrtve rata i poraća” koja mu je poslužila kao radni materijal, nakon čega se dao na istraživanje mučeništva svakog pojedinog mučenika. Tako je završio svoje istraživanje na broju od 664 mučenika koji su u knjizi, od 1020 stranica, po skupinama (od biskupa do časnih sestara) navedeni abecednim redom.

On sam u uvodu napominje da mu nije bilo toliko teško napisati biografije koliko je bilo teško doći do fotografija tih mučenika, od kojih je, dotad prikupljenih, 1999. godine organizirao i izložbu fotografija ubijenih svećenika u zagrebačkoj Mimari. Izložba je poslije putovala i po drugim hrvatskim mjestima.

Nevjerojatno zvuči njegova tvrdnja da u ovih 17 godina za svoj istraživački rad nije dobio ni kunu potpore ni od jedne državne, niti od crkvene institucije!
Baković u uvodu objašnjava i metodologiju kojom se ravnao u izradi knjige. Tako je u mučenike ubrojio i one crkvene ljude koji su umrli u zatvoru jer je i to smrt mučenika, kao i one koji su umrli od posljedica višegodišnjeg tamnovanja na robiji.

Glavni kriterij
Istraživanje obuhvaća teritorij današnje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore te Kosova, kao i žrtve s područja Vojvodine. Glavni je kriterij bio da su mučeništvo podnijeli na tlu Crkve u Hrvata, odnosno u onim župama u kojima se misa služi i propovijeda i na hrvatskom jeziku. Kako je riječ o 20. stoljeću, knjigom su obuhvaćene i ubijene crkvene osobe u Domovinskom ratu, odnosno u srpskoj agresiji.

Kako iz prikupljenih podataka proizlazi da je daleko najveći broj njih ubijen od partizana i(li) komunista, autor se na kraju pita zašto su četnici i partizani ubijali biskupe i svećenike te zaključuje s tezom da su Katolička crkva i hrvatski narod bili osuđeni na nestajanje i istrebljenje.

Autor je razdijelio vojske i ideologije koje su usmrtile crkvene mučenike. Tako su partizani do 9. svibnja 1945. ubili 240 crkvenih osoba, a Ozna, Udba i Partija nakon rata još 263 osobe. Na služenju vojnog roka u JNA ubijeno ih je 12, četnici su ubili 37, njemačke postrojbe 17, talijanske dvije osobe, a od angloameričkog bombardiranja poginule su 32 naše crkvene osobe. Vlasti NDH ubile su 11 osoba, ruska Crvena armija pet, vlasti Kraljevine Jugoslavije četiri, komunističke vlasti u Albaniji četiri, srbijanska paravojska u BiH i RH nakon 1990. devet, muslimanske tri, od tifusa je umrlo 17, a za osam osoba nepoznato je od čega su umrle. Najmlađa žrtva bio je 12-godišnji sjemeništarac Ivan Skender, a najstariji 83-godišnji don Vide Putica. Kad je riječ o dobnoj strukturi, najviše ubijenih, 206, bilo je između 31. do 40. godine, a 136 mučenika u dobi od 21 do 30 godina. Na trećem mjestu je 98 mučenika koji su u trenutku smrti bili u dobi od 51 do 60 godina...

Hrvatski martirologij XX. stoljeća donosi prvi put i zapanjujuće statističke podatke o žrtvama totalitarnih režima prošloga stoljeća, ali prije svega komunističkog sustava. Tako na kraju ispada da je Crkva u Hrvata prva po brojnosti mučenika u zemljama komunističkog režima u usporedbi s drugim državama istočne Europe. Primjerice, u Njemačkoj je za nacizma smrtno stradalo 220 crkvenih mučenika, a za komunizma nakon rata u Istočnoj Njemačkoj 110 osoba. U Sloveniji je za i nakon Drugog svjetskog rata stradalo 220 crkvenih osoba, a u Poljskoj je od 1944. do 1989. pod komunizmom ubijeno 187 katoličkih svećenika. U Slovačkoj je pak u razdoblju komunizma stradalo 14 crkvenih osoba, dok je u Mađarskoj stradalo njih tek desetak. Ili, u Albaniji pod režimom Envera Hoxhe, koji ju je proglasio prvom ateističkom zemljom na svijetu, stradalo je 67 crkvenih osoba. Kakav je to bio komunizam u Hrvata?