Hrvatskoj krčki LNG ne treba, taj je plin važan Mađarskoj i Austriji

Izgradnja LNG terminala jedan je od najvažnijih projekata ove vlade, te dio naše prioritetne zadaće da građanima osiguramo dostupnost električne energije, nafte i plina – tim je riječima na sjednici hrvatske vlade održanoj 30. rujna 2008. godine tadašnji premijer Ivo Sanader obrazložio odluku da se kao lokacija za gradnju tog "strateški važnog" objekta prihvati lokacija Dina Petrokemije na Krku. Trebao je to biti početak posla golemih razmjera – kako poslovnih, tako i geopolitičkih. Investitori spremni uložiti u LNG terminal u Hrvatskoj stajali su u redu, s jedne strane konzorcij Adria LNG predvođen velikim europskim energetskim kompanijama poput E.On-a Ruhrgasa i francuskog Totala, a s druge katarski emir – najveći proizvođač i izvoznik ukapljenog prirodnog plina (LNG) na svijetu. Domaća javnost bila je opijena obećanim milijardama profita koje bi terminal trebao donijeti, stručnjaci su mudro rezonirali kako se radi o projektu europskog značaja, a politički vrh najavljivao mogućnost gradnje dva terminala – jednog na Krku, a drugog u Pločama. Vlasnik omišaljske Dine i Sanaderov intimus, Robert Ježić, pak, već je planirao sklapanje futurističkog trigeneracijskog sustava, gdje bi uz terminal i petrokemijsku tvornicu gradio i plinsku elektranu, pa bi onda sva tri objekta funkcionirala u sinergijskom procesu. Kad je još početkom 2009., zbog nesuglasica oko plaćanja plina između Ukrajine i Rusije, došlo do obustave isporuka ruskog plina Europi, 18 zemalja EU suočilo se s nestašicama tog energenta, a projekt LNG terminala dosegnuo je vrhunac. Trebao je to biti ključni projekt smanjenja srednjoeuropske ovisnosti o ruskom plinu. A onda je došla kriza.

Tržišno neisplativ projekt

Punih šest godina kasnije krčki LNG terminal opet je u fokusu interesa javnosti, no u izmijenjenim okolnostima. Sanadera više nema, nekadašnji investitori su odustali. Ježić je propao, njegova petrokemijska tvrtka više ne radi, zemljište za terminal je pod milijunskom hipotekom banke. Niti plinske elektrane ne gradi više nitko u Europi, a uvoz LNG-a na kontinent pao je na najnižu razinu u zadnjih petnaest godina. Država sad sama razvija terminal, a uskoro se očekuje i lokacijska dozvola za objekt. Dakle, u formalnopravnom smislu projekt je na istoj točki gdje je bio prije šest godina, no kako su zbog situacije u Ukrajini odnosi EU i Rusije opet napeti, a isporuke plina neizvjesne, oči javnosti opet su uprte u krčki projekt. Hoće li ovaj put priča oko omišaljskog LNG terminala završiti drukčije? Prvenstveno, treba reći kako se projekt LNG terminala u Omišlju danas razvija na znatno drukčijim osnovama nego 2008. godine. Tada je to bio tržišni projekt temeljen na komercijalnim interesima više velikih europskih energetskih kompanija. U međuvremenu je interes tih tvrtki nestao, a Vlada se nakon dvogodišnje bezuspješne potrage za investicijskim partnerom odlučila okrenuti drugom modelu, te pokušati projekt realizirati uz pomoć novca Europske unije. S obzirom na ekonomsku krizu trenutačno okruženje u Uniji je povoljno za takav aranžman, no pritom se neće moći zanemariti tržišne realnosti vezane uz kompetitivnost ukapljenog prirodnog plina u Europi. A ona je – u najmanju ruku – vrlo slaba. Dapače, prema posljednjim objavljenim podacima udruženja Gas LNG Europe, trenutačna iskorištenost kapaciteta postojeća 24 LNG terminala na području Europe i Turske iznosi oko 20 posto. Više je razloga za tako nisku brojku. Prvenstveno, u razdoblju od 2010. do kraja 2013. uvoz LNG-a u Europu gotovo se prepolovio – sa 86,3 na 45,7 milijardi prostornih metara plina. U najvećoj mjeri to je posljedica pada potrošnje plina u Europi – u istom razdoblju pala je za 54,8 milijardi prostornih metara – no indikativno je da gotovo 80 posto tog smanjenja otpada na LNG. To je jasan pokazatelj da se ukapljeni prirodni plin u normalni tržišnim okolnostima cjenovno teško može mjeriti s plinom koji u Europu dolazi plinovodima – bilo iz Rusije ili Norveške. S druge strane, uz tako niske cijene plina niti Europa nije atraktivno tržište za proizvođače LNG-a. Zahvaljujući golemom porastu potrošnje danas se u Aziji može dobiti i premija od 50 posto u odnosu na europsku cijenu, a proteklih godina zabilježeni su i slučajevi da se terete LNG-a iz Europe preusmjeravalo u Aziju, jer je razlika u cijeni nadmašivala zbroj dodatnih troškova prijevoza i penala europskim kupcima.

O cjenovnom odnosu LNG-a i plina iz plinovoda svjedoči i projekt LNG terminala koji bi uskoro trebao početi s radom u poljskom Swinousciju. Temeljem dvadesetogodišnjeg ugovora s katarskim Qatargasom, Poljaci će za plin plaćati astronomsku cijenu od 600 dolara za tisuću prostornih metara plina – gotovo 50 posto više nego što plaćaju Gazpromu. Temeljem izračuna tamošnjeg analitičara Tomasza Kasowitza, zbog te razlike u cijeni poljska državna plinska kompanija PGNiG godišnje će gubiti oko 164 milijuna američkih dolara. Dakle, LNG u Europi nije konkurentan, nema niti opskrbe, niti kupaca, a u takvim okolnostima nemoguće je zatvoriti financijsku konstrukciju isplativosti povrata ulaganja od milijardu eura – kolika je vrijednost gradnje krčkog terminala i spojnih plinovoda. Iako mnogi smatraju kako bi se ta situacija mogla promijeniti nakon što SAD krajem 2016. bude spreman ukapljivati i izvoziti svoj trenutačno vrlo jeftin plin iz škriljevca, i to je vrlo neizvjesno. Naime, tržišna je realnost da će američki plin biti usmjeren tamo gdje omogućava najveću zaradu, a to je trenutačno Azija. Tamošnja vlada može iz političkih razloga, koristeći sustav izvoznih carina dio proizvodnje usmjeriti prema Europi, no pitanje je kolike će to biti količine. Primjerice, prema nedavnoj analizi Centra za energetsku ekonomiju sveučilišta u američkom Austinu, i uz vrlo konzervativne procjene troškova, američki plin uz lokalnu cijenu od pet do šest dolara po milijunu britanskih termalnih jedinica (btu) postaje cjenovno nekonkurentan prilikom izvoza u Europu. Inače, u veljači ove godine cijena plina na glavnom američkom tržištu Henry Hub dosegnula je šest dolara, a sad se kreće oko 4,5 dolara. Ima li se na umu da se plin iz SAD-a još ne izvozi, jasno je da će već samim početkom izvoza ta cijena rasti jer će lokalno dostupne količine biti manje. Puno će tu ovisiti i o sposobnosti američkih kompanija da zadrže proizvodnju na trenutačnoj razini, no diversifikacija europskog uvoza američkim plinom u ovom se trenutku čini poprilično neizvjesnom.

Omišalj izvrsna lokacija

Utoliko, jasno je kako se danas LNG terminale u Europi prvenstveno treba promatrati kao strateške projekte, o čijoj se gradnji ne odlučuje isključivo temeljem komercijalnih kriterija. U načelu, europske države koje su zadnjih godina ulagale u te objekte činile su to iz dva razloga – kako bi osigurale alternativni dobavni pravac za plin kojeg ranije nisu imale, te kako bi poboljšale svoju pregovaračku poziciju u odnosima s ruskim Gazpromom. U suštini, i u cjelokupnoj europskoj strategiji LNG terminali imaju takvu poziciju. U takvoj konstelaciji snaga krčki projekt ima određene prednosti, ali i nedostatke. Prednosti se prvenstveno odnose na lokaciju. Omišalj je izvrsna luka s dovoljnom dubinom gaza za prihvat najvećih tankera. Nalazi se na najbližoj točci morskog pristupa srednjoeuropskim zemljama, na mikrolokaciji postoji osnovna infrastruktura, a i projekt uživa podršku lokalne zajednice, što nije zanemariva činjenica. Na koncu, izdavanjem lokacijske dozvole projekt će biti regulativno spreman za izvedbenu fazu. Ipak, do realizacije je dug put. U ovom trenutku uz 24 postojeća terminala u Europi još šest je u fazi izgradnje, a daljnjih 22, poput onog u Omišlju, u planovima. Samo u Italiji planira ih se sedam, od čega četiri u sjevernom dijelu zemlje. Radi se o projektima koji izravno kunkuriraju LNG terminalu na Krku, s obzirom da ciljaju na isto tržište. Glavni konkurentski projekt omišaljskom onaj je u Trstu, gdje španjolska tvrtka Gas Natural Fenosa planira graditi objekt kapaciteta osam milijardi prostornih metara plina godišnje. Projekt je u nižoj fazi razvoja od hrvatskog LNG terminala, a bilježi probleme sa studijom utjecaja na okoliš, kao i susjednom Slovenijom koja mu se oštro protivi. Za projekt u Omišlju to je dobro, no konkurenciju valja promatrati u kontekstu političkih odluka koje će presuditi o projektu. Naime, kako je evidentno da je sufinanciranje Europske unije ključni preduvjet gradnje LNG terminala na Krku, logično je pretpostaviti da će za isti novac aplicirati i konkurentski projekti, pri čemu bi se i lobiranje većih članica Unije poput Italije moglo pokazati vrlo važnim. S druge strane, lobirat će i vlasnici postojećih terminala, kojima sasvim sigurno neće biti u interesu da im se u ionako teškom poslovnom okruženju stvara nova konkurencija, i to subvencionirana od strane EU.

Na kraju, pitanje je i koliko se novca od EU realno može očekivati. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak već je izjavio kako će Vlada pokušati dobiti maksimalan, pedesetpostotni, udio europskog fonda CEF. Ipak, hoće li u tome uspjeti poprilično je neizvjesno. Posljednja dva terminala koja su se počela graditi u Europi – u Poljskoj i Litvi – nisu dobila ni približno takvu pomoć. Poljacima je EU odobrila sufinanciranje u iznosu od 80 milijuna eura, samo 15-tak posto vrijednosti projekta, dok Litvanci nisu dobili niti to, već samo dozvolu da država izravno i mimo europske regulative – uloži 442 milijuna eura u gradnju terminala, a da se to ne smatra nedopuštenom subvencijom. Utoliko, čini se kako će, povrh financijske pomoći EU, Hrvatska – da bi realizirala projekt – ipak morati naći još nekog zainteresiranog partnera, odnosno nekog tko je spreman dugoročno zakupiti kapacitete terminala. Energetski stručnjak i konzultant Jasminko Umićević smatra kako LNG terminal donosi strateške koristi, ali i da je njegova financijska isplativost upitna. – Zbog geopolitičke situacije i odnosa s Rusijom u sadašnjoj situaciji izgradnja terminala ponovno bi mogla postati moguća, prvenstveno zbog djelomičnog smanjenja ovisnosti nekih članica EU, poglavito Mađarske, ali i Slovačke i Česke, o ruskom plinu. Međutim, ekonomska isplativost njegove izgradnje je vrlo upitna i to zbog pada potrošnje prirodnog plina u Europi, a također i konkurentskih planova izgradnje novih dobavnih pravaca plina u regiju Južnim tokom i TAP/IAP plinovodima – smatra Umićević.

Njegovo mišljenje podržavaju i brojke. U ovom trenutku Hrvatska svojom proizvodnjom zadovoljava oko 60 posto potrošnje plina, novim nalazištima u Jadranu taj bi se udjel mogao povećati, a želi sudjelovati i u projektu IAP koji bi joj trebao omogućiti pristup plinu iz Azerbajdžana.

Utoliko, razina sigurnosti opskrbe plinom u slučaju Hrvatske na značajnoj je razini i bez LNG terminala. Njegova važnost znatno je veća za susjedne države koje su znatno ovisnije o uvoznom plinu te imaju slabije opcije diversifikacije dobave. Utoliko, realizacija projekta ovisit će o angažmanu tih zemalja, te Europske unije u cijelosti. Pronađe li se model zajedničkog ulaganja skupine srednjouropskih zemalja, uz financijsku pomoć Unije, terminal bi se mogao graditi. Hrvatski ulog u projektu može se ostvariti kroz zemljište za terminal i prateću infrastrukturu, te ulogu njegovog operatora. Takva realizacija projekta dovela bi do neosporne koristi za Hrvatsku, kako u financijskom, tako i u geopolitičkom smislu. Ipak, bilo kakav drugi model, uz veći stupanj investicijskog angažmana Hrvatske, a bez jasne slike o dugoročnim korisnicima terminala, u trenutačnim tržišnim okolnostima bio bi avantura s poprilično neizvjesnim, ali i potencijalno vrlo skupim završetkom.

>> Nema konačne odluke, ali LNG na Krku ključni je projekt Unije