Ispada da su za hrvatsku kulturu više novca davali okupatori nego hrvatska država! To je paradoks koji se teško može osporiti nakon nedavne objave da najnovija sramota od proračuna kulturi ostavlja manje od pola posto ukupnog državnog novca. Manje od pola posto!
Premda je ta brojka nezamisliva, ali je s druge strane potpuno zamisliva poruka o prioritetima koje kao društvo moramo njegovati. Jer, da se ne lažemo, ubijanje kulture nije posljedica proporcionalnog smanjivanja proračuna. Upravo suprotno, proračun raste, svake je godine sve veći, ali je svejedno novca namijenjenog kulturi manje iz godine u godinu. Kako je to moguće?! Na što se troši novac u Hrvatskoj? Koje su to vrijednosti koje podupiremo? Nije li to država napravila potpunu inverziju i postala samoj sebi svrha servisirajući izdašno samo one poluge koje omogućuju njezino postojanje, a sve ostalo je tek puki i nužni, minimalni alibi kanibalističkoj administraciji.
Sada to već više i nije tajna ni nepoznanica; Hrvatska nije ne-kulturna država, nego je anti-kulturna. Razlika je u tome što ne-kultura implicira jasno stanje duha prema kojem se kultura kao vrijednost ne tretira adekvatno, ali je se pušta da tavori na margini, dok anti-kulturna situacija podrazumijeva jasno vidljivu agresiju na kulturnu djelatnost s namjerom da se ova do temelja uništi. Baš to se u kontinuitetu radi u Hrvatskoj. Kultura se satire do razine nepodnošljivog pljuvanja po dostojanstvu onih koji bi se njome trebali baviti. Oduzimati novac na ovakve načine puno je više od same pljačke. To je pljačka s porukom, potez koji će smrviti i najmanji preostali trag samosvijesti. Da se nas danas pita, Bašćanske ploče ne bi nikada bilo jer se ne bismo mogli dogovoriti tko će platiti nabavu kamena, da se nas pita, ne bi bilo ni zgrade HNK, jer, jasno, najprije se ne bismo mogli dogovoriti o lokaciji gradnje, a onda i o tome tko će gradnju platiti, da se nas danas pita, NSB bi opet morao čekati nenarodnu komunističku vlast koja će odlučiti o njezinoj gradnji, a nama bi najvažnije bilo zove li se ona NSB ili NSK.
Gdje god upremo prstom, vidjet ćemo da je najmanje logike u onome što zovemo hrvatskom državnosti. Taoci smo plitkih fraza što odzvanjanju šupljim kvazidomoljubljem i koje iza sebe, za budućnost, neće ostaviti ništa osim neslavne prošlosti. Ne vidim načina da se iz ovog kala izvučemo čistog obraza. Zapamtit će nas kao generaciju i kao 25 godina u kojima je sustavno uništavano sve što je trebalo služiti čovjeku. Neznanje, primitivizam, poltronstvo, bezobraština, beskrupuloznost vrijednosti su na kojima počiva Hrvatska. Odumiranje je počelo onog trenutka kada smo kulturu i kreaciju počeli doživljavati utilitarno, a njihovo postojanje nužnim zlom. I da se razumijemo, i mediji su sastavni dio te hajke, jer rubrike kulture u njima se tek trpe i nitko ih ne želi ukinuti isključivo da ih se ne zapamti kao one prve koji su to učinili.
Zato već uvelike traje ispreplitanje kulture i onoga što se zove show-bizz, a sam će bog ili vrag znati što bi taj show-bizz trebao biti. Vjerojatno je to eufemizam za podvođenje. Kultura se ne ostavlja zato što se u nju vjeruje ni zato što se ona razumije, nego zato što je to minimum koji zbog “narodnih običaja” moramo imati. Kulturne vrijednosti ne smiju se promatrati na razini senzacije, jer se njihovi efekti mogu i moraju jasno vidjeti odmah, ali neizostavno moraju trajati kroz vrijeme. To znači izdržati budućnost. Djela koja će nastajati u ovakvoj društvenoj klimi u kojoj svi standardi dobivaju obrise nacionalnog proštenja; supijanog, kičastog, slinavog, jeftinog, površnog i zapišanog derneka izrodit će i takvo kulturno nasljeđe u kojem mogu profitirati samo kulturni hobiti, poluljudi dlakavih stopala što nam svoju nedoraslost prodaju kao nacionalni standard. Popit će i to malo novca koji je ostavljen i za 100 ili 150 godina oni bi trebali biti vremenska kapsula koja će nositi identifikacijsku kartu ovih desetljeća.
Iskreno rečeno, bolje nismo ni zaslužili. Ako već mislimo da je kulturi dosta 0,49 posto ukupnog državnog proračuna, ako je tendencija da se taj novac stalno smanjuje, ako to u državnoj strukturi predstavlja oblik borbe s krizom, onda očito moramo biti sretni s ovime što imamo, jer će dogodine biti još manje i još gore. Ili neka jednostavno prerežu ovaj hropac, prestanu s laganjem i podržavanjem iluzije i neka krizu iskoriste kao povod za definitivno ukidanje kulture. To bi bilo pošteno, ali od pravedne preraspodjele novca u svakoj je vlasti manje još jedino poštenja.
>> Svi u rovove! Kultura više nema drugog izbora uz ovakvu politiku