Slavlje uskrsnog bdijenja na Veliku subotu navečer u požeškoj katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević . U uvodu je istaknuo da je ovo noć u kojoj se putem znakova želimo vinuti do razine događaja Isusove pobjede nad smrću koju slavimo.
U homiliji je vjernicima rekao da ih je bilo dirljivo gledati na početku slavlja kako u mračnoj crkvi jedni drugima pale svijeće i pomažu da nastane svjetlo. Dodao je da je to bio silno znakovit čin, da Hrvatska treba onih koji pale svjetla u mraku podjela, nezaposlenosti i siromaštva, te da učine sve kako bi u obitelji i društvu svojim djelima širili svjetlo što ga je u njima zapalio Isus Krist svojom ljubavlju kojom je pobijedio smrt.
Podsjetio je zatim na znakove uskrsnog bdijenja, na vatru koja grije i čisti, svjetlo koje ima moć jaču od tame, vodu koja ima moć čistiti i pokretati život u prirodi. Upozorio je da je Stvoritelj u spomenuta stvorenja utisnuo navedene moći čije duboko značenje izmiču čistim mehaničkim pristupima jer svjedoče o zakonitostima koje su duhovne naravi. Istaknuo je da nas Crkva upravo po tim znakovima želi privesti razumijevanju više razine postojanja kojoj pripada njegovo uskrsnuće. Spomenuo je da smo kod svih navedenih tvari svjedoci prijelaza iz jednog stanja u drugo: iz stanja tame u svjetlo, iz prljavosti u čistoću, iz mrtvog stanja posijanog sjemena u život. Ukazao je na čudesnost i neuhvatljivost tih zbivanja u njihovu krajnjem dometu, te naglasio da je voda više od tekućine, da svjetlo ide dalje od naših očiju, da voda i svjetlo ostvaruju u prirodi više od fotosinteze. Dodao je kako je taj "više" progovorio svojom puninom u Isusovu uskrsnuću, gdje je i ljudsko tijelo doseglo puno ostvarenje u jedinstvenoj osobi Sina Božjega.
Biskup se u tumačenju poslužio riječima američke pjesnikinje Emily Dickinson koja kaže: „Ovaj svijet nije zaključak, slijedi još onostrani - nevidljiv poput glazbe - jak poput zvuka. Pojavi se pa pobjegne. Filozofija to ne razumije. Vjerom se prodire u zagonetku.“