Hrvatskoj treba uvoz radne snage iz javnog sektora

Valjda u sklopu priprema za preuzimanje migrantskih kvota, koje je zemljama članicama EU odredila Europska komisija, i kod nas se počinje otvarati rasprava o tome kako ćemo uskoro morati uvoziti radnu snagu kako bismo održali naš ekonomski rast.

Naravno, to se ne kaže tako otvoreno, već se spominje uvoz radne snage iz susjednih zemalja, ali se u stvari radi o stidljivom plasiranju ekonomskih argumenata ne bi li se priskrbilo tzv. znanstveno opravdanje za prihvaćanje liberalne imigrantske politike koju vodi EU. Ako godišnje ne budemo uvozili par tisuća Arapa, kaže ovaj argument, ekonomski ćemo propadati; ako pak budemo slijedili politiku otvorenih vrata, naša će ekonomija napredovati. Premda kao i svaka osjetljiva osoba volim individualnu slobodu i što manju kontrolu države, moram priznati da mi ovaj tip liberalne globalističke ekonomije ne sjeda baš najbolje. Uvijek me nekako podsjeti na papu klasičnog liberalizma, Johna Lockea, koji je pisao ustav Sjeverne Karoline, čija je ekonomija počivala na masovnom uvozu robova. U temelju liberalne antropologije postoji ta čudovišna simplifikacija da je čovjek u prvom redu funkcija ekonomije, homo oeconomicus; da smo u biti prazan list papira, puko ništa, koje tek iskustvom bude ispunjeno sadržajem i naknadno formirano.

Čovjek je zamjenjiva jedinka, samo ekonomska jedinica na potezu od roba do robota. To je ta sumnjiva antropologija kojom se hrani liberalna imigrantska politika. Jedan je isti ustav današnje Europske unije i Lockeove Sjeverne Karoline. Takva liberalna filozofija ne proizlazi samo iz jedne loše antropologije, nego i loše shvaćene ekonomije. Zanimljivo je da sami liberali, koji toliko hvale kapitalizam, u biti ga ni sami ne razumiju. Kada bi čovjek bio prazan list papira, a društvo samo skup ekonomskih jedinki s univerzalnom prirodom, onda bi i kapitalizam bio podjednako uspješan sustav bilo gdje da ga primijenimo. Međutim, vidimo da to nije tako. Lockeova Sjeverna Karolina postala je jedna zaostala poljoprivredna zemlja s rigidnim robovlasničkim sustavom, dok je, primjerice, prema strancima negostoljubiv puritanski Massachusetts, sa svojim strogim shvaćanjem morala i skoro pa socijalističkim shvaćanjem društva, postao motor industrijalizacije i američkog poduzetničkog kapitalizma.

Kapitalizam zahtijeva da pojedinac prihvati strogi moral zajednice. Za dobro funkcioniranje kapitalističkog sustava neophodna je kooperacija, prihvaćanje zajedničkih vrijednosti i snažan moralni sustav. Englesko i američko društvo morali su proći kroz vatru moralne reforme kako bi bili spremni za prihvaćanje tržišne ekonomije i industrijske revolucije. Društva pak s individualističkim moralom i atomiziranom zajednicom – upravo onakvo kakvo zagovaraju liberali – znatno su manje bila uspješna u razvijanju kapitalističke ekonomije. To nije slučajno, jer je kapitalizam moralan sustav, a ne sustav koji pohlepu i osobni interes stavlja na prvo mjesto. Bez prihvaćanja moralnosti zajednice nema ni uspješnog ekonomskog sustava. S druge strane, nema većih individualista od Arapa, ali su oni isto tako potpuno nesposobni za bilo kakav oblik suradnje i kolektivnog djelovanja. Tamo je partnerstvo u poslovnom svijetu gotovo nepoznanica, a suradnja na zajedničkim projektima nemoguća.

Taj individualizam na djelu smo imali prilike vidjeti i prilikom Arapskog proljeća, kako su države jedna za drugom tonule u anarhiju, a ljudi uglavnom nisu osjećali potrebu za obranom svoje zajednice i države. Sličan libertarijanski društveni moral imamo i raširen na Balkanu i u Rusiji. To su individualistička, atomizirana, strukturno loše stratificirana društva, sa slabim moralnim sponama i bez smisla za suradnju. Na takva društva se kapitalizam slabo “prima”; njima je primjereniji socijalistički ekonomski sustav. Iz ovog je vidljivo da od liberalne imigrantske politike možemo očekivati sasvim suprotne učinke od onih koje liberali priželjkuju. Jer, uvozom radne snage, mi ne uvozimo čiste listove papira, puke ekonomske jedinice, nego ljude, sa svojim biološkim, kulturnim i političkim naslijeđem.

Ako uvozite Sirijce ili Iračane, dobivate Siriju i Irak u svojoj zemlji; njihovim uvozom uvozimo i njihovu radnu etiku i njihov moral, dakle, još više individualizma i anarhizma, a manje zajedničkih moralnih vrijednosti, i manje - kapitalizma. Uostalom, zar Hrvatska ne bi mogla uvoziti radnu snagu iz “agilnog” javnog sektora, bez potrebe da ikoga uvozimo sa strane – osim ako ne mislimo da su radne sposobnosti ljudi iz trećih zemalja veće nego ovih iz “sigurnog” državnog sektora?