Hrvatsku je Europa, po tko zna koji put, opet žrtvovala

Da li je Hrvatska išta naučila od svoje burne povijesti? Ove je subote u imperatorskom atriju dvorca Zrinski u Čakovcu, u sklopu obilježavanja Dana međimurske županije i Spomendana Zrinskih i Frankopana, održan koncert nakon smotre tradicijskih vojnih postrojbi. Uz domicilnu Zrinsku gardu, bilo je tu više od dvadesetak udruga koje njeguju uspomenu na hrvatske stare postrojbe.

U atriju čakovečkog Starog grada koji je sam po sebi svjedok burne hrvatske povijesti, nastupili su i operni pjevači, bas Tamas Altorjay i sopranistica Kinga Horvath-Altorjay uz mali orkestar i zbor iz Gradišća, izvevši dijelove opere “Nikola Šubić Zrinski” Ivana pl. Zajca, pa i čuveni finale opere. Otpjevao je Tamas Altorjay i prekrasnu Romancu Zrinskog, i sve to na hrvatskom jeziku, bez mikrofona jer se veličanstveni atrij čakovečkog dvorca Zrinskih kakvog se ne bi posramile niti najveće europske metropole, može podičiti odličnom akustikom. Među brojnim govornicima, te je subote u Čakovcu govorio i predsjednik mađarskog odbora za proslavu 450. godišnjice Sigetske bitke Janos Hovary.

U jednoj od rečenica svog dobro iznijansiranog govora, Janos Hovary je podsjetio da se habsburški dvor u vrijeme turskih presizanja na europske države više branio obranom svojih zapadnih granica od pohlepnih pandži francuskog kralja, nego što je Hrvatima pomagao u obrani od osmanskih agresora. A kada su Hrvati obranili Beč i habsburšku monarhiju od Turaka, onda su bili nagrađeni glavosijekom u Bečkom Novom Mjestu. Do dana današnjeg Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan za austrijsku službenu historiografiju ostali su izdajnici. A točno je da su bili branitelji carstva koje se na njima i njihovoj obitelji sadistički iživljavalo.

I kada ovih dana Hrvatska obilježava Spomendan Zrinskih i Frankopana, doista se mora postaviti pitanje što je naučila od svoje povijesti. I da li Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, pa i Nikolu Šubića Zrinskog ili pak Nikolu Zrinskog Čakovečkog spominje samo reda radi, kurtoazno, kao oblik danas društveno prihvaćene konvencije ili ipak bar malo razmišlja što nam poručuje njihova žrtva.

Nikola Šubić Zrinski pao je u boju s Turcima, pjesnika i bana Nikolu Zrinskog Čakovečkog je, kao, ubio vepar u lovu, a Petra i Frana Krstu su dekapitirali nadomak Beča. Svi su oni svojom krvlju, čašću i imovinom branili habsburšku monarhiju, ali i druga kršćanska europska carstva, djelomično i zato što su se nalazili na zapadnim granicama te nezahvalne Europe.

Branili su, metaforički rečeno, tadašnju Europsku uniju od agresije s istoka. Kao što i danas mi branimo Europsku uniju i to ne samo tijelima svojih vojnika koje šaljemo na rusku granicu, nego i vlastitim živcima kada pokušavamo automobilom ući u Sloveniju koja je pretvorena u europski Gibraltar. A Hrvatsku je Europa, po tko zna puta, opet žrtvovala. Dokad?