Hrvatsku naoružali Rusi: Jeljcin odobrio 150 letova transportera

Cijele 1991. Hrvatska je plaćala visoku cijenu rata. U uvjetima okupacije, komadanja dijelova teritorija i prekida svih glavnih cestovnih i željezničkih infrastruktura, ekonomija je posrtala, standard, plaće i mirovine pali su deset puta u godinu dana. Na bojištima, do kraja te godine, Hrvatska je već izgubila što je morala izgubiti – trećinu teritorija. I tada, kad je bilo najteže, Hrvatsku je pogodio još i embargo na uvoz oružja, tako da su se oko razbijanja i zaobilaženja embarga uključile mnoge glave u RH i oko nje. Od početka rata oružje je nabavljao tko je kako znao, a kroz vladine i vojne urede u Zagrebu defilirali su deseci svjetskih trgovaca oružjem. Hrvatska se vojno održala uglavnom oružjem koje je uspjela oteti od JNA, no to nije bilo dovoljno, ratni stroj je trebalo hraniti. Glavni problem bilo je nepostojanje sustava koji bi jamčio da će unaprijed plaćeno oružje i stići u Hrvatsku.

Stručnjaci su znali da je bez uspostave ravnoteže u zraku to nemoguće postići. Hrvatska je morala nabaviti borbene zrakoplove, te transportne i borbene helikoptere. U to vrijeme Zvonko Zubak bio je jedan od suvlasnika tvrtke Winsley Finance Limited, tvrtke osnovane na Kanalskim otocima. Iza naziva tvrtke krilo se 20-ak osnivača, raznih poslovnih ljudi iz Engleske, Finske, Kanade, Švicarske, Češke, Njemačke. Zubak je bio jedini Hrvat u toj grupi. Ljudi iz Winsleya, predvođeni Zubakom, dolazili su u Zagreb i dogovorili da će pokušati za Hrvatsku nabaviti strateško oružje koje drugi dobavljači nisu uspijevali isporučiti. Budući je bila riječ o zračnim snagama, glavna osoba za takav razgovor bio je general Imra Agotić koji je predlagao da se zrakoplovi i helikopteri probaju pronaći na Zapadu. Ljudi iz Winsleya, zahvaljujući svojim vezama, dolaze do Amerikanca, jednog od savjetnika za vojna pitanja tadašnjeg predsjednika SAD-a Georgea Busha Seniora. Bilo je potkraj 1991., između Božića i Nove godine. Odmah je bilo jasno da Amerikanci žele pomoći. Naše obavještajne službe šalju po njega automobil duboko u Sloveniju, jer ta važna osoba stiže iz njemačkog Garmisch-Partenkirchena. Savjetnik je došao u Zagreb i bilo je razgovora o nabavci pet-šest zrakoplova F-5. Ti zrakoplovi američkog zrakoplovstva bili su stacionirani u Španjolskoj i prošli su remont. Savjetnik je rekao da taj posao mora odobriti državni vrh SAD-a. Ljudi iz Winsleya našima tada kažu da procjenjuju kako postoji mogućnost da Hrvatska tako dobije borbene zrakoplove bez kojih bi teško mogla krenuti u oslobađanje teritorija. Dva tjedna poslije Zubaku stiže poziv – američki savjetnik sastat će se s njim u Parizu. No, na sastanku razočaranje.

“Procijenjeno je da si SAD ne može dozvoliti kršenje embarga, ne možemo vam pomoći prodajom zrakoplova”, kazao je Amerikanac Zubaku. No, nastavio je i kazao kako postoji druga mogućnost da Hrvatska ostvari svoj interes. “Ono što vam treba možete pokušati nabaviti u Rusiji, a mi ćemo vam pomoći, poslat ćemo vas do svojih veza u Finskoj i tamo ćete saznati sve detalje”, kazao je. Iznenađeni Zubak Amerikancu uzvraća kako misli da je to nemoguće s obzirom da su Rusi u dobrim odnosima sa Srbima i Jugoslavijom. “To je jasno, ali pokušajte, postoje velike šanse da od Rusa dobijete vama najvažnije. Uputit ću vas na Fince i oni će vam otvoriti put do Moskve, pokušajte”, rekao je Amerikanac.

Zubak se s takvim vijestima vraća Agotiću, koji nije bio oduševljen. “Nemoj ni pokušavati. Rusi tijesno surađuju s Jugoslavijom, uhitit će te i uzeti ti novac. Pazi se. Vidi postoji li neka druga mogućnost”, kazao je Agotić Zubaku. Agotić je sumnjao da bi Rusi uopće htjeli razgovarati s Hrvatima i o takvoj podršci Hrvatskoj, no Zubak je bio uporan i kazao Agotiću: “Idem na svoj rizik. Ne trebam ni vaš novac”. Obavijestio je o toj odluci Amerikanca. Početkom veljače 1992. Zubak odlazi na nekoliko dana u Finsku, leti privatnim jetom “Falcon 200” iz Ženeve za Helsinki. Dočekali su ga tamo ljudi iz finskog vojnoobavještajnog miljea i počeo je razgovor. Odmah na početku rekli su da će cijela stvar ići jako teško, jer Jugoslavija ima dobre odnose s Rusijom. No, pokušat će osigurati “najviše kontakte u Moskvi”. Pokazalo se da i Finci imaju odlične odnose s Rusijom, tako da je Zubakov “Falcon” ubrzo letio prema Moskvi. U Moskvi ih je čekala visoka ruska vojna delegacija.

“Znamo vašu vojnu situaciju. Jasno je da nemate ništa od sofisticirane vojne tehnike i opreme, bit će teško organizirati prodaju našeg oružja, s obzirom na okolnosti. No, možda bi mogli pokušati s manjom količinom za početak”, rekli su Zubaku i Fincima ruski generali. Finci su Zubaku savjetovali da pokuša prvo nabaviti nekoliko transportnih helikoptera MI-8 ili MI-17, koji se smatraju civilnim helikopterima. Rusi su bili ljubazni i korektni i nisu puno obećavali. I ubrzo se ispostavilo da takav posao u Rusiji može odobriti jedino tadašnji predsjednik Boris Jeljcin. No, na sastanku su Rusi otvoreno Fincima predložili da oni pokušaju “omekšati Jeljcina”. To je palo u zadatak jednom od Finaca koji je imao posebno dobre odnose s Rusima, s obzirom da je svojedobno završio njihovu vojnoobavještajnu akademiju. Rusi su tražili 7 do 10 dana da izvide situaciju.

Prošlo je desetak dana i Zubak je dobio poziv iz Moskve. Poruka je glasila: “Moramo se hitno sastati”. Preko švicarske ambasade u Nigeriji Zubak sređuje izvanredni let iz Nigerije do Züricha, odlazi do Ženeve i privatnim “Falconom” kreće u Finsku pa u Moskvu. Po dolasku u Moskvu Rusi Zubaka i Finca odvode na kasni ručak i prenose radosnu vijest. Kažu, imaju odobrenje Jeljcina za prodaju civilnih helikoptera. Dat ćemo vam par komada, kažu. Zubak danas kaže da mu je u tom trenutku postalo jasno da ćemo na kraju uspjeti dobiti i MIG-ove i borbene helikoptere. I uistinu, u kasno proljeće 1992. stižu dva transportna helikoptera, u preletu iz Rusije sletjeli su u Češku da bi se napunili gorivom. Hrvatski mediji prenose vijest da je češka obavještajna služba zarobila ta dva helikoptera. “To nije bilo točno, ali neki špijuni su dostavili takvu informaciju jednom hrvatskom mediju, tada se još nije moglo razabrati tko za koga radi”, kaže Zubak. Naposljetku helikopteri su doletjeli u Zagreb, no vidjelo se da se mora mijenjati strategija dostave letjelica. Shvatilo se da će svaku isporuku pratiti skandal, što može stvarati probleme i štetiti i Rusima.

Na sljedećem sastanku u Moskvi razgovarano je o tome s Rusima i bilo je napeto jer su ljudi iz Winsleya tražili da se oružje i letjelice prevoze ogromnim ruskim transportnim zrakoplovima AN-124 (Antonov) i IL-76 (Iljušin). Rusi su rekli da će zbog kontrole leta to teško ići, jer će svi znati da to nisu civilni letovi i da će najteže biti tijekom preleta Mađarske. “Tamo su američki Awacsi, koji nadziru prostor Jugoslavije i mogli bi nas prizemljiti”, rekli su Rusi. Poslovni ljudi iz Winsleya imali su, međutim, dobre veze u nekim važnim europskim zemljama, pa je Zubak otišao na sastanak s tadašnjim glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom. Na sastanku u Bonnu Werner je rekao Zubaku: ”Hrvatsku u svijetu trenutno nitko ne podržava, imate potporu Svete Stolice, ali Sveti Otac se samo može moliti da bude manje žrtava, drukčije vam ne može pomoći. Morate biti svjesni toga i moj vam je savjet da budete uporni. Morate se dobro organizirati i sami si pomoći”. Kasnije se ispostavilo da NATO uistinu nije mogao odobriti naoružavanje Hrvatske, no u praksi nije to niti ometao.

Posao s Rusijom razvijao se sve brže, a iz vojne baze 200-njak kilometara istočno od Moskve počeli su redovito polijetati veliki ruski transporteri. Od 1992. pa sve do 1997. iz Rusije je za RH organizirano 150 do 160 letova, a u prosjeku je prevoženo stotinu tona oružja po letu. General Agotić, premda je stalno sumnjao da će nas netko uloviti u zamku, bio je na kraju presretan kada su rastavljeni počeli stizati i toliko potrebni MIG-ovi 21. Radilo se o remontiranim zrakoplovima koji su bili u prosjeku stari tek 12-ak godina, a uz njih je Hrvatima stizalo i sve potrebno naoružanje, razne vrste bombi, te stotine vođenih i nevođenih raketa. Avioni su letjeli kroz zračni prostor Mađarske, a nekoliko puta je u zrakoplovima bio i Zubak. Svjedoči da su nekoliko puta čak okom vidjeli američke Awacse na samo desetak kilometara udaljenosti. Nije bilo problema. Kada su veliki Antonovi i Iljušini ulazili u hrvatski zračni prostor, a bilo je to gotovo uvijek noću, mnogo puta je odigrana ista varka – ruski piloti uvijek su primijetili da imaju “tehničke poteškoće” i tražili su od zagrebačke kontrole leta da im omogući slijetanje na neki obližnji aerodrom. U 85 posto slučajeva taj “pomoćni” aerodrom bio je onaj u Puli, a ostatak letova usmjeren je na aerodrom na Krku. Uigrane ekipe u Puli i na Krku uspijevale su istovariti zrakoplov u samo četiri sata i do zore je posao obično bio gotov. Avioni, te kasnije borbeni helikopteri MI-24, prevoženi su kamionima potom u Zagreb u remontni zavod na Plesu i sastavljani. Rusi su uz eskadrile isporučili i mnoštva rezervnih dijelova i stanice za remont. Kad god je to trebalo, u Zagreb su dolazili deseci ruskih stručnjaka i pilota koji su pomagali u remontu i obuci naših pilota, pogotovo za helikopter MI-24, na kojemu naši piloti prije nisu letjeli. Preko Winsleya je Hrvatska iz Rusije nabavila 24 MIG-a 21, 17 transportnih helikoptera, 11 borbenih helikoptera MI-24, 100 protuoklopnih lansera Fagota, nekoliko tisuća raketa i bombi, nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova i oko 30 milijuna metaka. Ono najvažnije, Rusi su imali vrlo pristojne cijene. MIG-ovi su stajali oko 700 tisuća dolara po komadu, leteće topovnjače MI-24 tada, a i sada najmoćniji vojni helikopter na svijetu, stajali su između 1,5 i 2 milijuna dolara po komadu, a kalašnjikovi su stizali po cijeni od po 134 dolara. Posao u koji je bio uključen Zubakov Winsley i koji je bio dogovoren i plaćan putem Gojka Šuška, ministra obrane, te generala Vladimira Zagorca, koštao nešto manje od 100 mil. američkih dolara.

Završetak posla, međutim, nije bio tako bajan. Winsley je Hrvatskoj tijekom 1994. i 1995. isporučio 80 posto raketnog sustava S-300 PMU. To je tada bila najmodernija inačica najboljeg protuzračnog raketnog sustava na svijetu koji sigurno obara svaki leteći cilj. Sustav je pokazan u svibnju 1995. u mimohodu na Jarunu, a u Srbiji su shvatili poruku i njihovi MIG-ovi 29 više nisu letjeli nad RH. Nakon toga počele su završne operacije i Hrvatska je oslobođena. Sustav S-300 nikada nije plaćen i Winsley do danas potražuje 200 milijuna dolara. Najozbiljniji pokušaj da se problem riješi zbio se u vrijeme premijera Ivice Račana. Zvao je predsjednika Stjepana Mesića i pitao može li pomoći i pronaći zemlju koja bi kupila raketni sustav, tako da se odšteta ne plaća iz budžeta. Negdje polovicom veljače 2003. Mesić je uspio i pronašao zemlju koja je bila spremna platiti cijenu. No, u zadnji čas kupopoprodaja nije realizirana, jer su reagairali svjetski moćnici. Naime, ta država koja je željela kupiti S-300 nije bila podobna. Od tada šest lansirnih rampi sustava bilo je spremljeno u Puli, a cilindri sa 24 rakete spremljeni su u Kerestincu kraj Zagreba. Kada je na vlast došao premijer Ivo Sanader izbio je međunarodni skandal jer su Rusi posumnjali da su Hrvati dozvolili Amerikancima i Izraelcima uvid u tehnologiju i, još gore, kopiranje svih tehničkih shema sustava. Niti danas nitko ne želi reći je li taj sustav i dalje tu, ili je još 2004. napustio RH. Navodno je to bila cijena da uđemo u NATO. Sada, 2013. godine, Zubak i ljudi iz Winsleya i dalje traže svoj novac, a spremni su na nagodbu, nude Vladi RH naplatu u dionicama, poduzećima, turističkim kompleksima. O tome će zadnju riječ imati DORH. Bivši predsjednik Stjepan Mesić čeka sudsko ročište na kojem će biti svjedok, stoga ne smije davati nikakve izjave o S-300. No, saznaje se da misli isto kao i 2003., da se Winsley i RH moraju nagoditi