Hrvatsku vode ljevičari, a Poljsku katolici, zato ju je krivotvorinama trebalo ocrniti

Subota 10. studenoga

Tito nije bio suprotnost antisemitizmu

Prije osamdeset godina dogodila se Kristalna noć. U krvavom pohodu na Židove i njihovu imovinu u Njemačkoj i Austriji uništeno je i opljačkano oko 7000 trgovina, obeščašćena su židovska groblja, spaljeno 177 sinagoga i ubijen 91 Židov. Oko 30.000 Židova odvedeno je u koncentracijske logore. Bila je to zastrašujuća najava holokausta koji će Židovima ostaviti trajne bolne uspomene, a Nijemcima trajne bolne traume. Zbog težine toga nepojmljivog zla koje se, na žalost, dogodilo i u hrvatskoj inačici u NDH, uvelike pod njemačkim utjecajem, ne priliči prigodna sjećanja iskorištavati za političke bitke i bodove. Antifašistička liga RH i Židovska općina Zagreb obilježili su obljetnicu Kristalne noći te pozvali da se ne izjednačavaju ustaštvo i antifašizam. Antifašisti s Josipom Brozom Titom na čelu nisu baš savršena suprotnost antisemitizmu. Evo razloga. Poslije rata Tito nije vratio imovinu Židovima, zacijelo i zato što su je prisvojili njegovi, komunistički kadrovi. Židovi su masovno bježali iz njegove Jugoslavije. Za šestodnevnog rata 1967. godine na sastanku komunističkih vođa u Moskvi bio je najžešći od svih u antiizraelskom stavu i najglasniji u zahtjevu da se Izrael osudi kao agresor. Na obljetnicu Kristalne noći – Titov antifašizam radije prešutite.

Nedjelja 11. studenoga

Ni pod ateističkom vlašću nije se radilo nedjeljom

Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu, na konferenciji nazvanoj “Kultura (ne)radne nedjelje”, ponovio je odavno poznatu istinu o trgovačkim lancima koji u Austriji ili Njemačkoj ne mogu raditi nedjeljom, a u Hrvatskoj rade i nemaju potrebu o tome se očitovati. Tako se uklapaju u uobičajenu bezobraštinu u poslovanju stranaca u Hrvatskoj – strane banke imaju ovdje neusporedivo veće kamate nego u svojim zemljama, također, ovdje radnike manje plaćaju, diskriminiraju rodilje, strani trgovci od domaćih proizvođača naručuju i prodaju puno manje robe nego u drugim zemljama itd. Naravno, kako je riječ o profiterima iz moćnih članica Europske unije, sluganska vlast u koloniji Hrvatskoj ne čini ništa kako bi se takvo stanje promijenilo. Stoga će se o (ne)radnoj nedjelji prodavaonica raspravljati još dugo ili unedogled, a ženama koje većinom rade nedjeljom bit će i dalje uskraćena briga o obitelji u sveti dan na koji se nije radilo ni pod ateističkom vlašću u bivšoj državi.

Ponedjeljak 12. studenoga

‘Širenje lažnih vijesti’ kao nekad verbalni delikt

Mediji pišu kako je pučka pravobraniteljica Lora Vidović poručila da mjerodavna tijela moraju puno više napraviti u procesuiranju onih koji šire lažne vijesti o migrantima, ali i u pružanju pravih, istinitih i objektivnih informacija građanima, kako ne bi osjećali strah. Iz Njemačke a i drugih zemalja, pa i susjedne Bosne i Hercegovine, često stižu vijesti o silovanjima, ubojstvima i drugim zločinima što ih čine migranti, a u Freiburgu su organizirani i prosvjedi nakon silovanja 18-godišnje studentice. U Hrvatskoj su ukrali automobil u Imotskome, zatim i kraj Metkovića, pa autobus u Slunju... Dakle, i bez “lažnih vijesti” ima dovoljno istinitih i neopovrgnutih da se dobije slika o naravi i sklonostima nekih migranata. Ima u Hrvatskoj neistina, uvreda, rasizma i prekršajnih kazni koje se zbog njih izriču. Ali, na primjer, napadi saborskg zastupnika Ivana Pernara na migrante i medije koji ih štite nalik su mnogim drugim njegovim senzacijama. Sintagma “širenje lažnih vijesti” podsjeća na verbalni delikt i komunistički leksik te može ostaviti dojam kako je riječ o opreci između zlonamjernih laži i nedužnih migranata, sličnoj opreci iz komunizma između kontrarevolucije i nedužnog režima. Zaštita takve “nevinosti” hrvatsku je državu i narod uvijek koštala i ugrožavala.

Utorak 13. studenoga

A tko može ponoviti povijest osim političara!?

Zloguka proročanstva izrekao je francuski predsjednik Macron na velikom skupu državnika u Parizu na kojem se obilježavala stota obljetnica svršetka Prvog svjetskog rata. Kazao je kako “povijest prijeti da će se ponoviti”, kako “nove ideologije manipuliraju vjerama”, a svijet su oslabile “mnoge krize i povrat niskih strasti nacionalizma, rasizma, antisemitizma, ekstremizma”. Tko bi to mogao biti kriv kad bi se “povijest ponovila”? Piljarice? Milijarde radnika i siromaha kojima je jedina briga da prežive? Nogometaši? Košarkaši? Studenti? Poljoprivrednici? I tako možete nabrajati sve dok ne dođete do – političara. Među njima u samim je vrhovima i francuski predsjednik, a samo bi političari mogli skriviti tragedije u kojima bi se povijest ponovila. I ima li pravo izigravati vladarsko nevinašce predsjednik zemlje koja je “ponovila” kolonijalizam u najbrutalnijem obliku te, služeći se nasiljem, od 14 svojih bivših kolonija u Africi ubire godišnje 500 milijardi dolara poreza tobože naplaćujući tako infrastukturu koju je tamo sagradila, kao da ju je gradila baš za dobro afričkih naroda, a ne iz sebičnih kolonizatorskih i imperijalističkih pobuda.

Srijeda 14. studenoga

Zbog stolca pobjesnio kao rastavljeni muž

Srbija ja kao rastavljeni muž koji prati što mu radi bivša žena i bjesni na njezine nepodopštine. Sad je poludio kad je vidio gdje i s kim sjedi. Dakle, kosovski predsjednik Hashim Thaçi u Parizu na obilježavanju stote obljetnice svršetka Prvog svjetskog rata sjedio je iza Putina i blizu ostalih najmoćnijih državnika. Srbijanske medije preplavili su naslovi puni gorčine – “Francuska sramota na Dan pobjede u velikom ratu”, “Pariz više nije grad svjetlosti”, “Sram vas bilo – Francuzi prodali Thaçiju mjesto pored Putina” itd. Ni francusko objašnjenje da su državnici smješteni po abecedi nije zadovoljilo Srbe, a Vučić je izjavio: “Možete misliti što je netko mislio kad je postavio Thaçija iza Putina”. Treba ih razumjeti, teško je gledati Thaçija kako samopouzdano sjedi uza samu svjetsku državničku elitu. I ne haje kako će se ta slika dojmiti Beograda koji Kosovo ne može ni zamisliti kao državu, nego ga doživljava kao bivšu koja ga je ostavila i slizala se baš s onima kojima bi htio dokazati da je još njegova.

Četvrtak 15. studenoga

U Hrvatskoj je sve drukčije nego u Poljskoj

Veliki mimohod u Varšavi na kojem je bilo 250.000 ljudi i kojim je obilježena 80. obljetnica neovisnosti Poljske, piše u demantiju poljskog veleposlanstva u Zagrebu poslanom HRT-u, nije imao “ništa zajedničko s maršem koji su istodobno organizirale marginalne, nacionalističke skupine kojem je bio posvećen cijeli prilog koji je HRT emitirao”. Također, “ni jednom riječju niste spomenuli da su mimohod organizirale državne vlasti”. Poljake je osobito uzrujalo što je HRT riječi o “ekstremistima koji zahtijevaju etnički homogenu Poljsku popratio slikom govora poljskog predsjednika Dude.” Na ljevičarskom HRT-u znaju ugoditi gazdama, sve ljevijem premijeru Plenkoviću i sve ljevijoj vlasti koja se po svemu razlikuje od vlasti u Poljskoj. Poljska zna iskoristiti članstvo u EU pa joj gospodarstvo cvate, vode je konzervativci, katolici, koji se znaju i te kako usprotiviti i zamjeriti Bruxellesu kad god je to u njihovu nacionalnom interesu, opiru se diktatu stranaca u svojoj zemlji (stranci, uglavnom Nijemci, zahvaljujući bivšim vlastima, vlasnici su tri četvrtine medija u Poljskoj) itd. Sve je, dakle, suprotno sve siromašnijoj i sve sluganskijoj Hrvatskoj i njezinoj vlasti, pa je valjda zato na HRT-u trebalo krivotvorinama prokazati Poljsku – uz pljesak gazda iz Bruxellesa.

Petak 16. studenoga

Kod Perkovića i Mustača žalbe nisu imale šanse

Vijest kaže – na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu stigla je tužba bivših jugoslavenskih, ali i hrvatskih obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u kojoj tvrde da im njemački sud nije omogućio pravično suđenje za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Ne znam jesu li ili nisu u pravu, ali svak zna da službe koje su vodili u Hrvatskoj i Jugoslaviji mnogim hrvatskim političkim emigrantima nisu ostavljale nikakve šanse za suđenje, žalbe, tužbe – sva njihova prava zbili su u mnogo pouzdanije sredstvo, u metak kojim su ubijeni. Inače su Perković i Mustač, po dogovoru o izručenju, već trebali biti premješteni u hrvatski zatvor, ali još nisu. Bio sam jedan od rijetkih koji se usprotivio izručenju, jer im je trebalo suditi u Hvatskoj. To prije što njemačke vlasti, “udba” i policija nemaju čiste ruke u smaknućima hrvatskih emigranata, a sve govori jedan naslov iz 2015. u povodu prikazivanja na HTV-u njemačkog dokumentarca “Ubojstva u Titovo ime”. Naslov teksta u kojem se ističe da su njemačke vlasti znale za vršljanje jugoudbaša u Njemačkoj glasi – “Ubijali su u Titovo ime, a Njemačka je šutjela jer je trebala Jugoslaviju.” Prije nego zbog suđenja Perkoviću i Mustaču, Njemačka zbog te prljave uloge zaslužuje tužbu.

Pogledajte video: Krešo Beljak i Andrej Plenković u Saboru