Napadaju nas veterani socijalističke kulture koji ne znaju živjeti izvan ZOO vrta

Kad je loše, lako je reći tko je kriv, kad je dobro, teško je podijeliti zasluge. Zajednica, ona filmska, dosegla je radnu temperaturu, događa se film, nešto kao u doba Savke Dabčević, prije 45 godina. Kinematografija je poletjela, a na HAVC-u je posao kontrole leta. Koliko znam, to je stresan posao. U mentalitetu Mrduše, kad se dogodi neki uspjeh, uvijek se nađe ekipa koja pobjesni. Pogledajte strku oko „Zvizdana", u novinama ga "razvaljuju" ljudi koji ga uopće nisu gledali. To je klinički problem Hrvatske, za to je potrebna terapija – dijagnosticira ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, redatelj Hrvoje Hribar i odmah propisuje lijekove – činjenice. Zato je prošlog tjedna održana konferencija na kojoj su izneseni podaci o rezultatima, proizvodnji, prihodima i rashodima u 2014. godini, a to je godina koja je tek prethodila ovoj u kojoj je Matanić „Zvizdanom" osvojio nagradu u Cannesu i postigao najveći festivalski uspjeh nove hrvatske kinematografije.

– Porezni obveznici izdvojili su 32 milijuna kuna, što je znatno manje nego prije pet ili deset godina, ali zaslužuju izvještaj. Sudionici audiovizualne industrije uputili su u HAVC, prema odredbama zakona, 33 milijuna kuna, što zajedno čini 65 milijuna kuna. Valja pogledati kamo i kako je taj novac otišao. Ovi izvještaji, kao što kaže Le Carre – slijede trag novca. Bez velikih filozofija i objašnjenja taj trag novca crta konture jedne poštene kinematografije.

:: Jesu li redovni izvještaji želja za transparentnošću nakon anonimnih prijava za financijske dubioze ili uporno osporavanje svega zbog slabe gledanosti nekih hrvatskih filmova u kinima?

Riječ je o prirodnom odnosu između javnosti i javne ustanove te o želji da se upozori na vrstu javnog ulaganja koje se pokazalo isplativim. HNK u Zagrebu, koji upravlja s dvostruko više novca, uskoro će uvesti sličnu praksu, nadam se, kao i druge ustanove. Film je prva kulturna djelatnost koja se radikalno reformirala, maknula se i od socijalizma i od Franje Josipa, i to je također poruka ovog izvještaja. Platforma od devet zaposlenih koja radi takvim tempom toliko različitih stvari ima potrebu za rezimeom ove vrste – u prvom redu da smisli kako dalje i da sagleda na što je potrošila energiju. Ujedno, nadamo se da ćemo upozoriti i hrvatske novinare da su činjenice ljekovito sredstvo za izlaz iz ove medijske mitološke špilje gdje su preduvjerenja i glasine, a većina ih je još iz devedesetih, temelj za dezinformacije. Imamo dobra iskustva s važnim medijima koji sustavno prate HAVC izvan Hrvatske: Hollywood Reporter, Screen, Europa Cinema, Film New Europe... I zbog njih također objavljujemo ovakve publikacije.

:: Na koje ste uspjehe i dijelove rada najponosniji?

Odabir projekata kojima se financira razvoj ili proizvodnja, kako ga provodi HAVC, podigao je i količinu i vrijednost filmske proizvodnje, ako usporedite kako smo stajali prije. Iako to sada, kao što sam rekao, košta porezne obveznike manje. To nije mistično čudo, nego efekt europskih fondova Media i Eurimages, čiji projekti koje su odabrali naši savjetnici umiju privući. Mi ćemo ove godine u Puli, našoj velikoj reviji, imati četiri filma koji u nacionalni program stižu iz Cannesa, Venecije, Karlovyh Vary, Moskve... Možda se to dogodilo posljednji put kada je Pula bila jugoslavenski festival, a crni val bio na vrhuncu. Kada se napravi inventura velikih, srednjih i manjih važnih festivala na kojima su hrvatski filmovi svih rodova i vrsta nastupili u 2014. godini, izbrojit ćete 130 do 150 nastupa, ovisno koliko ste strogi prema pojedinom festivalu. Ponosni smo na poticaje ulaganju u audiovizualna djela zahvaljujući kojima sada imamo više koprodukcija i stranih filmskih ekipa nego ikad prije. Taj je sustav naš projekt, skrojen je u HAVC-u, a podržale su ga dvije hrvatske vlade zaredom te Hrvatski sabor, a u HAVC-u djeluje već četvrtu godinu. Stvorili smo industrijsku, financijski rentabilnu dionicu hrvatske kinematografije. Pokazuje se koliko se isplati ulagati u AV djelatnost i koliko je ona plodna. Ta djelatnost ne donosi zadovoljstvo samo filmoljupcima, koji su sposobni razumjeti film Ognjena Sviličića ili Zrinka Ogreste, donosimo radost lokalnim zajednicama, statistima, konobarima, kuharicama, željezničarima i iznajmljivačima konja, gradonačelnicima, policajcima i vojnicima. Tim ljudima ostaje konkretan novac, u ovako siromašnoj zemlji to je i važno i vidljivo. Ozbiljan smo čimbenik gospodarstva i po tome smo drukčiji od većine kulturnih institucija. To ne znači da apeliram na to da se kultura stavi u službu profita, ali film ima obvezu razvijati svoje potencijale, gdje može.

:: U svijetu postoji tendencija da nas se tematski još uvijek tretira kao trusno područje, da su naši filmovi primarno zanimljivi kada govorimo o ratu, poraću, povijesnim i nacionalnim problemima...? Istodobno, upravo to našu publiku – spomenuli ste maloprije i sami predrasude iz devedesetih – najviše odbija.

A čime se mi doma bavimo nego razračunavanjem s prošlošću, bližom, daljnjom? Ako ste pošteni, možete raditi samo onakav film kakvi stvarno jeste. I kad kažete svijet s velikim S, to je nesigurna riječ. Svijet nema centar, to je niz raznih pogleda i pristupa, na nama je da nametnemo svoju slike sebe, a ne da nam je prave drugi. Pogledajte kako to radi "Zvizdan" ili novi film Zrinka Ogreste "S one strane", to su filmovi koji se bave očekivanom temom, ali na neočekivan način. Oba ulaze u iskustvo rata i traume, ali s nove pozicije. S pozicije pobjednika, rekao bih, ne onog koji naknadno piše povijest i sudi poraženima, već onog koji ima slobodu da se pita. Nisu svi hrvatski filmovi nadvrhunski, ali gotovo svi nastoje pošteno svjedočiti neko iskustvo. U svojim smrtnim okvirima pokušavamo zabilježiti nešto autentično.

:: Ali kako kinopublici promijeniti predrasude o hrvatskom filmu?

Kada u Hrvatskoj napravimo film namijenjen širokoj publici, onda smo u vrhu gledanosti. U 2014. najgledaniji film u našim kinima bio je "Hobit: bitka pet vojski", koji je gledala 141 tisuća gledatelja. "Šegrt Hlapić" imao je više gledatelja, ali nije na tom spisku jer je imao glavninu distribucije u prethodnoj godini. "Svećenikova djeca", još jedan film iz 2013., bila su gledanija od Hlapića, i prije nego su prodana u 40 zemalja. Dakle, da na popisu filmova prikazanih 2014. imamo filmove iz ranije godine, dva najgledanija filma bila bi hrvatska. A "Sonja i Bik" bila bi šesta! Bilo je puno teže vratiti vodeće svjetske produkcije koje sad snimaju u Hrvatskoj, nego dovesti publiku u kina, to je napuhan problem, novinska žvaka.

:: Ipak, lani nije bilo velikog hita.

Kad već inzistirate, sve karte lani smo stavili na komediju "Čudo u Poskokovoj Dragi" koji je izgledao kao priličan zicer, ali na kraju uopće nije snimljen. Mislim da je to početak i kraj priče. Jesam li u pravu ili ne, vidjet ćemo do Božića, kad izbrojimo gledatelje "Zvizdana", Nuićeva "Život je Truba", "Bit će sve dobro" Snježane Tribuson, a osobito kad pukne atomska bomba zvana "Narodni heroj Ljiljan Vidić". Kad stvaramo film s idejom da bude hit – uglavnom uvijek – bude hit. Više nas brine nemoć hrvatske publike da se uključi u filmove koji nisu sustavno zabavljački, šaljivi ili nisu podilazeće spektakularni. Promatrački, genijalni, zagonetni filmovi, bez obzira na to jesu li naši ili dolaze sa svjetskog repertoara, ne naprave rezultat kod hrvatske publike. Novi zadatak glasi: podizanje filmske pismenosti nacije.

:: Neki zagovaraju veću ravnotežu između komercijalnih i festivalskih projekata pa bi možda domaćih kinohitova bilo više. Iako to nije i ne bi trebao biti kriterij u subvencioniranim kinematografijama.

Odluke vijeća trajno su uravnotežene, vjerujte mi, u smislu komercijalno vs. inovativno, ali HAVC ne može predvidjeti tempo nastanka nekog filma. Zato repertoar oscilira. Većina javnosti ne zna da HAVC podupire filmove samo s inicijalnom polovicom proračuna, ostalo se događa izvan HAVC-a, sposobnošću producenta i autora, a s obzirom na međunarodnu i lokalnu ponudu filmskog kapitala. HAVC nije sigurna sisa majke države, na način kako je to bilo u politički upravljanoj kinematografiji, donedavno. Upravo zato bjesne na nas veterani socijalističke kulture, koji ne znaju živjeti izvan zoološkog vrta. Sustav HAVC-a nastao je opasnom odlukom filmske zajednice da se izloži vjetrometini europske kinematografije i podvrgne riziku u kojem neće svi proći jednako, i u kojem vam najmanje pomaže prijateljstvo s političarima, a spašava vas jedino izvrsnost. Ta hrabrost filmaša sad se vraća s kamatama, kao procvat kinematografije. Gubitnici ovih promjena ne predaju se, pokušavaju dokazati da s nama nešto nije u redu ideološki ili nas lažno potkazuju na sulude načine.

:: HAVC je krovna institucija za razvoj, proizvodnju i promociju hrvatske AV djelatnosti, ali postoji uporedo jedan puno veći sustav – HRT. Koliko ste uštimani u nekim zajedničkim ciljevima održavanja i razvoja AV djelatnosti?

HRT je najveća javna ustanova u kulturi. Milijardu i četiristo milijuna kuna potpore HRT-u dvostruko je više od cijelog proračuna Ministarstva kulture za 2014. HAVC je liliputanska struktura u tom smislu, ali u svemu drugom, HRT i HAVC ovdje su po istom poslu. Čak je upravna struktura dvije ustanove donekle slična. U toj sličnosti očito postoje razlike koje su dovoljne da učine paklene probleme. A ponekad se budi nada...

:: Na primjer?

Pozivamo HRT da uvedemo sustavnost u financiranje zajedničkih projekata, osobito zbog popularnih filmova koji nemaju veliku prođu kod europskih fondova. Zatim, važno nam je da se HRT uključi u međunarodnu razmjenu, da bez obzira na obilje vlastitog novca pokrene povlačenje sredstava iz fondova EU, da počne izvoziti TV djela, kao što mi izvozimo filmska, da se poveže s mrežom neovisnih europskih proizvođača i da pokuša raditi međunarodno kompetitivne TV proizvode. U HAVC-u, kao što svi znaju, surađujemo s HBO-om, poslujemo s Canalom +, Atlantiqueom, Europacorom i drugim produkcijskim kućama od Islanda do Kalifornije s kojima radimo sve te serije. Ne samo da svjedočimo tome kako se danas u svijetu radi TV djelo, nego imamo prijatelje i konkretne saveznike. To je prilika koja se ne propušta.

:: Večernjak vas je stavio na popis sto najmoćnijih Hrvata, kao jedinu osobu iz kulture. Osjećate li se tako?

(Smijeh.) Mislim da sam sigurno najmoćniji od svih Hrvata kojima je plaća 9000 kuna i s ekipom suradnika koja skapava zbog potplaćenosti i iscrpljenosti. HAVC je institucija s radnim obvezama korporacije i administrativnim statusom područne knjižnice. Drži nas to što smo ekipa koja je bez dlake na jeziku puno obećala, a zatim sve ispunila. Znam da će to mnoge iritirati, ali moj konačni odgovor je da, pokazali smo moć. Je li to moć mašte, moć radišnosti ili moć ludosti, to ćemo razmatrati s malo veće distance.

>>Ivona Juka: Hrvoje Hribar nikad mi ne bi dao novac za film

>>Top 100 najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj