Hrvoje Kačić: Crna Gora ne smije dobiti naš plin i naftu

O otvorenim pitanjima vezanim uz granice sa Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom te Slovenijom govori bivši predsjednik ukinute Komisije za granice prof. dr. Hrvoje Kačić.

VL: Je li međunarodna arbitraža najbolje rješenje za hrvatsko-slovenske granične prijepore?
Kačić: Hrvatska se u toj arbitraži nema čega bojati jer su činjenice na našoj strani. No, arbitraža ili iznošenje spora pred sud dugotrajan je proces, a treba poštovati stanje i činjenice u kojima smo se našli 25. lipnja 1991. godine. Riječ je o odlukama parlamenata obiju država koje su bile usklađene i kojima je utvrđeno da treba primijeniti i poštovati stanje koje je bilo tog trenutka.

VL: Jeste li se i kao predsjednik Komisije zalagali za takva rješenja?
Kačić: Jesam, u to vrijeme zastupao sam tezu da se, kad je riječ o povezanosti slovenskih luka s otvorenim morem, može primjenjivati ono što se primjenjivalo u vrijeme kad su Slovenija i Hrvatska bile u zajedničkoj državi. Mislim da bismo time zadovoljili interese obiju država.

VL: Kako ocjenjujete prijedlog Slovenije da, bude li se primjenjivala arbitraža o spornim točkama, u istom paketu bude i arbitraža o cijeloj granici između dviju država?
Kačić: Imali smo kompletno definiranu granicu i jasno, kad se otvara neko pitanje, nitko ne može biti siguran gdje će završiti ponovno otvaranje sporova. Kao nekadašnji predsjednik Komisije za granice, držim da nitko od naših dužnosnika nije trebao davati izjave da je sa Slovenijom riješeno 99,1 posto granice. Ponavljam, sve što je bilo bitno mi smo uskladili i to je trebalo prenijeti s usklađenih geodetskih karata na bilateralno potpisivanje.

VL: Kako se moglo dogoditi da Mali i Veli školj budu izgubljeni za Hrvatsku? Što vi o tome znate?
Kačić: Znam dosta i tvrdim da nema dvojbe da su ta dva školja apsolutno naš teritorij. Jedino se mogao dogoditi kakav previd ili pogreška po kojoj Bosna i Hercegovina nije verificirala da su ta dva školja u Malostonskom zaljevu hrvatski teritorij. To ne bih isticao kao problem, nego bih istaknuo Malostonski zaljev kao naš interes i moramo ga zaštititi. To je silno dragocjeno ekološko područje, važno za marikulturu, te se mora zaštititi.

VL: Iako kažete da je to naš teritorij, to je pitanje sada otvoreno kao velik problem.
Kačić: Riječ je o previdu naših predstavnika koji su u tom trenutku zastupali Hrvatsku.

VL: Ako je tako, postoji li mogućnost da se to ispravi?
Kačić: To je sada drugo pitanje i prema mome mišljenju predimenzionirano je kao glavni problem. Dio stanovništva koje živi na području Neumskog zaljeva također je zainteresiran za zaštitu marikulture i u tome se bitni interesi naših država ne smiju razlikovati.To je biser cijelog Mediterana i svih mora koja oplakuju europske države.  

VL: Kako biste riješili pitanje luke Ploče?
Kačić: Morali bismo primijeniti model koji je Njemačka imala s Čehoslovačkom u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća i nakon Drugoga svjetskog rata. To je model na koji se Njemačka, kao gubitnica u Prvom svjetskom ratu, obvezala versailleskim ugovorom prema kojemu je trebala udovoljiti svim vitalnim interesima Čehoslovačke za transportne usluge preko svoga teritorija, uključujući i usluge određenih luka na njemačkoj obali. Taj je položaj bio povjeren luci u Hamburgu i tu je funkciju ta luka održavala na zadovoljstvo Čehoslovačke, ali na taj način da njemački suverenitet nije bio narušen. Dakle, to je model kakav bi se mogao primijeniti i na luku Ploče u vezi sa svakim oblikom transporta za Bosnu i Hercegovinu i komunikacijama s lukama svih mora i oceana svijeta.

VL: Što je s izgradnjom mosta na Pelješcu kako bi se spojio naš teritorij? Ima li prigovora s bosanske strane i jesu li utemeljeni?
Kačić: Preuveličava se to da visina i veličina mosta predstavlja problem. Most bi spajao naše kopno, što nam nitko nema pravo osporavati. Često se govori o "neškodljivom prolazu" preko teritorijalnog mora druge države, međutim, u ovom slučaju zanemaruju se prednosti i prava koja BiH već ima u vezi s korištenjem usluga luke Ploče. Osobno sam uvjeren da u Malostonski zaljev ne bi trebali ulaziti veliki brodovi i kruzeri, čak ni ako je krajnji cilj korisnika njihovih usluga Mostar, Počitelj ili Međugorje. Ne vidim potrebu da se narušava čistoća mora ulaskom tako velikih brodova. Neka milijarderi svojim jahtama posjećuju i Neumski zaljev, ali vlasnicima takvih jahta, s obzirom na konfiguraciju tog zaljeva, bilo bi u interesu da se one usidre na samom prilazu Malostonskom zaljevu.

VL: A što je s marikulturom u Stonu gdje se uzgajaju kamenice?
Kačić: Čudim se ekološkim udrugama da nisu podigle glas. U Malostonskom zaljevu najbolji su uvjeti za uzgoj kamenica i drugih školjaka. Nije zanemarivo to da je velik broj ljudi s toga područja vezao svoju egzistenciju uz to, a to se odnosi i na interese stanovništva Neuma.

VL: Prema nekim tumačenjima, najnespretnije i najnesretnije jest sadašnje stanje granice na Prevlaci. Kakav je vaš stav o tome?
Kačić: Što se tiče kopnene granice, tu više nema otvorenih problema. Granična crta kopnom izlazi na obalu poluotoka Kobile, i to upravo na Konfinu. Prema tome, cijeli rt Oštro s unutrašnjom uvalom Prevlaka neosporno je hrvatski. Problem je tzv. Privremeni protokol i režim koji se odnosi na more uz hrvatsku obalu na ulazu u Boku kotorsku i velik morski prostor izvan Boke kotorske. I to u dijelu koji se odnosi na teritorijalno more (koje iznosi u širinu 12 nautičkih milja), a na to se nadovezuje epikontinentalni pojas i ribolovno područje.

VL: Zove se Privremeni protokol, a traje gotovo pet godina?!
Kačić: Naglašeno je da je to privremeno, ali kad bi to predugo trajalo, pokazalo bi se da je ministar vanjskih poslova tadašnje Jugoslavije Svilanović imao pravo kada je svojoj javnosti objašnjavao da je diplomacija u većini slučajeva takva da i ono što se zove privremenim postaje stalno stanje. Ako naši susjedi cijene dobrosusjedske odnose, morat će poštovati odredbe o crtama razgraničenja na moru kako su utvrđene Međunarodnom konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982. godine.

VL: Je li tu samo problem granica ili je u pitanju i gospodarski interes?
Kačić: Kad se uzme u obzir prostor mora i morskog dna na tim područjima, gdje se sučeljavaju interesi Hrvatske i Crne Gore, jedino prihvatljivo rješenje za obje države čiji su odnosi dobrosusjedski može i mora biti ono koje je određeno konvencijom. Hrvatska je zbog privremenog stanja prikraćena za golema prostranstva, više od 200 četvornih kilometara teritorijalnog mora i više od 2000 kilometara epikontinentalnog pojasa za koji stručnjaci procjenjuju da je vrlo bogat plinom i tekućim gorivom.

VL: Što je s ljudima koji imaju zemlju na rtu Oštro i prilaznom zemljištu?
Kačić: To je bilo područje koje je već stara Austrija preuzela kao vojnu bazu i donijela odluku o nacionalizaciji. Odmah je deponirala novac u banku za isplatu vlasnicima zemlje. Međutim, počeo je Prvi svjetski rat, vlasnicima nije isplaćena naknada, a novac koji je bio položen u banku preuzela je Kraljevina Jugoslavija i poljoprivrednici nisu ništa dobili.

To ostaje otvoreno pitanje i država je obvezna riješiti ga. Dakle, sljednicima treba priznati pravo na vlasništvo nad tom zemljom. Nedopustivo je za Hrvatsku da na vrlo uskom području mora uz našu obalu tolerira provođenje nadzora predstavnicima strane države kojima se priznaje "imunitet". To znači da nisu obvezni poštovati naše zakone i propise.

VL: Imamo niz otvorenih problema oko granica sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom. Je li bilo mudro ukinuti Komisiju za granice u kojoj su sjedili naši istaknuti pravni i ini stručnjaci?
Kačić: Komisija za granice ukinuta je 2001. godine kada je MVP zatražio da prekinemo razgovore i pregovore sa slovenskom državnom komisijom za granice. Dotad je bilo dogovoreno da se međusobno nađe rješenje koje može biti prihvatljivo za obje strane. I da nakon toga idemo s prijedlozima prema parlamentima obiju država. Držim da i sada postoji rješenje koje se može postići obostranim dogovorima, bez obzira na to što se stječe dojam, zbog izjava obiju strana, da su razlike veće nego što su bile prije. U tom poslu najvažnije je raspolagati dobrom voljom, stručnošću, ali i činjenicama, a ne samo zauzeti stav da u obzir dolazi jedino međunarodna arbitraža ili međunarodni sud.