HSS i HSP, historijske stranke otišle su u povijest, HSLS propao

U poplavi svakojakih nemilih događaja što nas sustižu iz dana u dan gotovo je nezamijećena ostala jedna bizarna crtica iz hrvatske političke kronologije: Damir Bajs odlučio je jedini saborski mandat HSS-a predati Josipu Friščiću. Time je mandatni rat u HSS-u dobio novi nastavak i vjerojatno će se rasplesti tek kad minu ljetne vrućine i kad počne jesensko zasjedanje Sabora.

Bajsov zavjet šutnje

Priča je počela nakon prosinačkih parlamentarnih izbora na kojima je HSS osvojio jedan jedini mandat. Dobio ga je ondašnji predsjednik stranke Josip Friščić kao nositelj liste u drugoj izbornoj jedinici. Osupnut, valjda, i sam izbornim brodolomom HSS-a kojemu je osobno kumovao, Friščić daruje svoj saborski mandat Damiru Bajsu, drugoplasiranom kandidatu na svojoj izbornoj listi i ministru turizma u Vladi Jadranke Kosor. Bajsu se tepalo da je najbolji Kosoričin ministar premda je bilo teško shvatiti zašto bi bilo tako: govori jedva razgovijetno pa građani ne razumiju za što se zauzima, o modernoj turističkoj privredi i trendovima u njoj znao je malo ili nimalo, a za relativno dobru prošlogodišnju turističku sezonu zaslužni su, kao i uvijek dosad, poglavito more i sunce, a ne ministri turizma i turističke politike hrvatskih Vlada.

Previše bi prostora trebalo da se razmotre sve okolnosti i svi motivi koji su Friščića mogli nagnati da se odrekne svoga mandata. Bilo kako bilo, Bajs je darovani mandat prihvatio i najavio kandidaturu za novog predsjednika HSS-a. No na stranačkim izborima pobijedio ga je nepoznati Branko Hrg, koji je otad sve svoje snage upregnuo u to da se dokopa Bajsova mandata, da pozornicu stočnog sajma u Gudovcu zamijeni saborskom govornicom i da se nekako iskobelja iz anonimnosti. Bajs je stoički odolijevao Hrgovim napadima šest-sedam mjeseci, koje je u Saboru proveo u potpunom „zavjetu šutnje“, no prije nekoliko dana najavio je da će mandat vratiti Friščiću kojemu izvorno i pripada. Što će potom Friščić učiniti s tim nesretnim mandatom, sam Bog zna, kao što je samo Bog znao što je Friščić mislio dok je bio „strateški partner“ HDZ-a u Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi i vodio HSS u propast. Taj tragikomični mandatni rat dobro ilustrira bijednu političku razinu na koju je spala nekoć velika hrvatska stranka. Utješiti je može samo činjenica da u političkom ponoru nije završila sama.

Kad su u izbornoj prosinačkoj noći zbrojeni glasovi koje su birači dali pojedinim listama, postalo je očito da iz hrvatskoga političkog života nestaju tri stranke: HSS, HSP i HSLS. Prve su dvije obnovljene historijske stranke koje u samostalnoj Hrvatskoj nikad nisu postale ono što su nekad bile, a treća je nova stranka koja nikad nije postala ono što je htjela biti. No sve su u protekle 22 godine imale neku ulogu u određenim fazama političkog života zemlje.

HSS je u prvoj polovici devedesetih godina, u vrijeme najveće političke implozije SDP-a, preuzeo zadaću okupljanja i okrupnjavanja opozicijskih snaga te je pod vodstvom Josipa Pankretića zaigrao ulogu folklorne opozicije vlasti. Naknadno se pokazalo da je tijekom Pankretićeva mandata posijano sjeme buduće propasti HSS-a. On je, naime, iskoristio svoju vlast u stranci i stanovitu pučku popularnost izvan nje da udari temelje „dinastijskoj vladavini“ HSS-om, to jest da pripravi teren za vladavinu svome sinu Božidaru Pankretiću, koji je strankom vladao više iz sjene nego s vidljiva „prijestolja“. Poznavatelji HSS-a kažu da je upravo on odigrao glavnu ulogu u političkom smaknuću Zlatka Tomčića i instaliranju Josipa Friščića kao bitnom uvjetu sklapanja „strateškog partnerstva“ s HDZ-om. Time je Pankretić mlađi prvi put pokazao da ne razumije hrvatsku politiku. Drugi je put to učinio kad je zbog njegove političke konformnosti HSS odustao od Ministarstva poljoprivrede što, valjda, nikad nije učinila nijedna agrarna stranka koja se našla u izvršnoj vlasti. Onoga trenutka kad se Pankretić iz užarenog stolca ministra poljoprivrede premjestio na mirniji stolac ministra za regionalni razvoj, simbolično je najavljen slom HSS-a na idućim izborima.

HSP se devedesetih godina nastojao profilirati kao „ljuta“ radikalna desna oporba HDZ-u. Nakon razmjerno kratke i „divlje“ faze vladavine Dobroslava Parage, stranku je preuzeo Anto Đapić i vodio je sve do propasti. Unatoč retoričkim i političkim oscilacijama, Đapićev HSP uvijek se doimao kao stranka koju kontrolira i kojom navigava HDZ. Đapićeva neskrivena politička čežnja da postane trajan strateški partner HDZ-a na vlasti, a ne samo iza kulisa vlasti, ostala je neutažena. Tuđman pravaše nije podnosio jer su mu se činili kao remetilački čimbenik na radikalnoj desnici s kojom je ionako imao mnogo posla u vlastitoj stranci, a Sanaderu je za proeuropsko profiliranje HDZ-a bio potrebniji SDSS nego HSP. Razdirani stalnim ideološkim i osobnim frakcijskim sukobima, pravaši su, osim jedne iznimke, završili kao niz izvanparlamentarnih sekta potpuno otpornih na vapaje svojih pristaša da se ujedine. No sekte se ne ujedinjuju i ne pobjeđuju jer, da su bile dovoljno ideološki snošljive i politički široke, ne bi ni postale sekte.

Rascjep među liberalima

HSLS je najzamršenija i najtužnija stranačka priča tranzicijske Hrvatske. Ideološki postavljen kao mješavina socijalnog liberalizma i liberalnog nacionalizma, otpočetka je strukturno bio osuđen na unutarnje sukobe i razdore. Praktično nije mogla funkcionirati kao jedinstven politički akter. Socijalni liberali osjećali su se bliskijima lijevoj socijaldemokraciji, a liberalni nacionalisti desnim konzervativnim nacionalistima. Naposljetku su se i rascijepili nekako po toj crti ideološke polarizacije na desniji HSLS i ljeviji LS. Ni jedni ni drugi nisu preživjeli. Paradoksalno, nakon što je LS propao, neki su se njegovi prvaci snažno približili HDZ-u premda su u nekoć jedinstvenom HSLS-u agitirali protiv suradnje s njime, pa to navodili i kao glavni uzrok rascjepa stranke. Izvorni HSLS na koncu je pao u ruke Ivana Čehoka i Đurđe Adlešič koji su ga na pladnju izručili Sanaderovu HDZ-u, a sve pod krinkom izvrsnoga „strateškog partnerstva“.

Cijelu priču dobro ilustrira jedan prizor iz kampanje uoči lokalnih izbora 2009.: Ivo Sanader, Josip Friščić i Đurđa Adlešič stoje na nekakvoj neuzoranoj tratini, u pozadini se vidi žuta strojna grdosija koja samo što nije uključila motore da zaore po tratini, a tri koalicijska partnera najavljuju početak gradnje autoceste ili, možda, široke ceste od Zagreba do zavičaja i glavnih izbornih baza čelnika HSS-a i čelnice HSLS-a. Vidjet ćete, poručuje ozbiljna Đurđa Adlešič, da ovo nije nikakav predizborni trik, jer smo čvrsto odlučili da do sljedećih lokalnih izbora dovršimo cestu. Pokazalo se da su tratina i stroj bili unajmljeni za taj prizor, kao što su Adlešič i Friščić bili unajmljeni da još jednom nastupe u ulozi Sanaderovih strateških partnera. Epilog? Novi su lokalni izbori blizu, a od autoceste ili ceste nema ni traga, glavni strateg Sanader završio je u kućnom pritvoru i protiv njega se vodi nekoliko teških kaznenih procesa, mala strateška partnerica Đurđa Adlešič rano se umirovila i dobiva onu staru izdašnu saborsku imovinu, a u nemirnoj je mirovini i glavni strateški partner Josip Friščić, kojemu je upravo u džep opet uletio Bajsov saborski mandat. HDZ je otišao u opoziciju, a HSLS i HSS u povijest.

Na kraju priče moglo bi se kazati da su sve tri stranke propale zato što su, svjesno ili podsvjesno, htjele biti HDZ, to jest što su željele zauzeti njegovo strateško mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici i što nisu odmah shvatile da neće uspjeti u tome. Kako je i prije početka formalne političke tranzicije HDZ okupirao stožerno mjesto u hrvatskoj politici, a kasnije i u državi, one su zauzele rezervne položaje i profilirale se kao njegove umanjene „krilne inačice“: HSP je nastojao funkcionirati kao radikalno desno krilo, HSS kao srednja struja, a HSLS kao lijevo liberalno-nacionalističko krilo HDZ-a. Tuđman je odmah prozreo tu konstelaciju odnosa kao rezultat „diletantska posla takozvane oporbe“ i vidno je preferirao bipolarni stranački sustav sastavljen od „domoljubne desnice“ i „domoljubne ljevice“. U HDZ je pozivao sve, ali izvan HDZ-a nije cijenio i trpio nikoga. Dok je on bio na vlasti, nitko mu od tih stranaka nije trebao kao strateški partner. HSLS i HSS to su shvatili i nakratko se, od 2000. do 2003., priklonili partnerstvu sa SDP-om kako bi nakon desetogodišnje suše napokon sudjelovali u izvršnoj vlasti. No nakon te kratke epizode vratili su se na svoja „prirodna mjesta“.

Ivo Sanader našao se u promijenjenoj konstelaciji političkih odnosa. I on je, kao i Tuđman, nastojao već prije izbora ukloniti sve političke konkurente s desna prikazujući ih kao „tihe partnere“ SDP-a. HSP je eliminira već prije izbora 2007. glasovitom krilaticom da je „glas za HSP, glas za SDP“. No kako su mu i nakon pobjede na parlamentarnim izborima trebali drugi da sastavi vladu, okrenuo se HSS-u i HSLS-u, ponudio im „strateško partnerstvo“ i odlučio ih „preuzeti“ mirnim putem na vlasti i s pomoću vlasti. Nisu u svemu tome bili nevini ni čelnici tih stranaka koji nisu bili dorasli mjestima na kojima su se našli i nisu shvatili logiku političkog preuzimanja. Ili su, ipak, shvaćali što se zbiva i blagoslovili proces mirne eutanazije svojih stranaka.

Ukratko, stari HSP, HSS i HSLS htjeli su zapravo biti HDZ – malo radikalniji ili malo liberalniji HDZ, ali ipak HDZ. Time su se otvorila dva scenarija razvoja: ili će oni preuzeti HDZ ili će HDZ preuzeti njih. Svakome tko je imalo razumio suvremenu hrvatsku politiku otpočetka je bilo jasno da je izvjestan drugi scenarij. Kad nisu uspjeli zamijeniti HDZ, odlučili su pasti na braniku HDZ-a pa ih treba pustiti da počivaju u miru Božjem. Imaju li budućnost neke nove pravaške, liberalne i seljačke stranke, pokazat će vrijeme.