Kada je čujete kako pjeva, poželite je zagrliti. A pjeva sve. Rock, pop, gospel, jazz, soul, blues, folk, klasiku,.. I dok je slušate, nemoguće je ostati sjediti. Mora se ustati i zaplesati. Baš tako bilo je i za nedavnih, ljetnih zagrebačkih Dvorišta, kada je sa svojim bendom održala tri nastupa i te tri večeri pretvorila u pravu rasplesanu i raspjevanu glazbenu gornjogradsku čaroliju. Bila je zvijezda Dvorišta. A sve ove pohvale zaslužila je pjevačica Ivana Galić, koja će, upravo zato što pjeva tako sjajno, suvereno, moćno i unikatno, a za publiku zarazno, sutra na varaždinskom Špancirfestu, ispred Loop glazbene klinike Dubravka Novaka, održati vokalni master class, a potom i nastup. Svi oni koji vjerno slijede njezine koncerte moći će je u Varaždinu ponovno čuti jer u tamošnjem HNK sprema koncert anglosaksonske i tradicionalne američke glazbe "Pjesme iz jednog kraljevstva".
Do kraja godine u planu je još nekoliko koncerta i na Krku, u Čakovcu, Zagrebu, Novoj Gradišci, Lepoglavi... Mnogi su već uživali na njezinim dosadašnjim nastupima u mnogim dvoranama, uključujući HGZ, Lisinski, HNK Varaždin, Zorin dom itd., no kada doznate da je među brojnim prestižnim inozemnim dvoranama nastupala i u glasovitom Carnegie Hallu, zapravo niste nimalo iznenađeni.
Audicija za Mozarteum
– Rođena sam u Zadru i pjevam odmalena. Kad su mi bile dvije godine, moja teta orguljašica otkrila je u meni taj talent. Potječem iz glazbene obitelji, njezin šibenski dio imao je nekoliko muzičara koji su pjevali u klapama pa je tako preko mame taj gen došao i do mene. I pjevanje je oduvijek bilo moj veliki ozbiljni hobi. Već kao mala počela sam razumijevati, proučavati i otkrivati ljepotu akustike i razne glazbe. S deset godina već sam slušala i "navukla" se na jazz. Već tada slušala sam Ellu Fitzgerald, Billie Holiday, Charlieja Parkera... Nisam se nikada ograničavala u glazbi. Vrlo sam rano postala veliki ljubitelj Motowna i afroameričke glazbe. To je bio neki moj glazbeni "background". No voljela sam i kazalište i klasiku. Rano sam shvatila da mi je vokal vrlo podatan. Što god sam čula, mogla sam reproducirati. Godinama je moje pjevanje bilo privatna ljubav. A onda sam tek kao brucošica počela pjevati u zagrebačkom zboru Palma, koji je u to vrijeme slovio kao jedan od najboljih zborova. Maestro Robert Homen bio je moj prvi dirigent i on me nagovorio da se počnem školovati jer su mi u zboru počeli davati solističke brojeve – prisjetila se Ivana Galić glazbenih početaka. Nastavljeni su školovanjem kod koncertne umjetnice, mezzosopranistice Rahilke Burzevske.
– Ona me uputila u klasiku iako sam došla s idejom da se posvetim mjuziklu i teatru jer sam tada dobila priliku za nastupanje u Komediji. Srećom, Rahilka me odvukla od te ideje rekavši mi da mogu pjevati sve, ali da sam jako talentirana za klasiku pa bi bilo šteta da se ne školujem u tom smjeru. I tako je to krenulo, a samoj sam sebi rekla: "Ako ću se baviti pjevanjem, onda svoj glas želim što više usavršiti" – otkrila nam je Ivana kako je došlo do toga da krene njezina klasična glazbena naobrazba, koja je nastavljena na najboljem mogućem mjestu jer je 2002. položila audicije na dvije prestižne adrese, London College of Music i Royal College of Music.
– Naravno, presudio je Royal College of Music, koji je jedna od tri najbolje glazbene akademije na svijetu. Ondje sam dobila stipendiju i ondje je počeo moj profesionalni put, nakon stečene diplome na Učiteljskom fakultetu. Studirala sam u klasi sopranistice Elisabeth Robson. Ondje sam imala priliku nastupati i u kazalištu te pjevati neke operne uloge, recimo u "Figaru", Massenetovoj "Pepeljuzi", a ponosim se i praizvedbom "Candomblea" našeg Brune Bjelinskog. Kao mlada vokalistica imala sam priliku raditi s velikim imenima poput Emme Kirkby, Patricije MacMahon, Thomasa Allena, Rogera Vignolesa... Puno sam učila – kazala je Ivana koja se nakon završetka školovanja u Londonu vratila i pet godina bila članica zbora zagrebačkog HNK. No, kako je oduvijek velika individualka i više su je zanimale koncertna umjetnost i sloboda izražavanja, napustila je HNK i pokrenula svoju glazbenu udrugu, koja je promovirala puno mladih talenata, te se posvetila i kulturnom menadžmentu. Zatim joj se pružila prilika da ode u Afganistan. K mami.
– Moja mama Saška Galić radila je u Ericssonu, bila je velika stručnjakinja za telekomunikacijski networking i pružila joj se prilika da razvija internetsku mrežu u Afganistanu. Kako je radišna i poduzetna, u slobodno je vrijeme ondje otvorila restoran. Od restorančića s dva stola došla je do malog hotela s 15-ak soba i restorana "Zadar" u Kabulu, koji je bio na glasu kao jedan od najboljih u Afganistanu. U Afganistanu sam bila dvije godine. Bilo je to veliko životno iskustvo. Tamošnja me kultura naučila da je puno toga u životu zbog čega se mi na Zapadu jako nerviramo, zapravo nebitno. Nakon povratka u Hrvatsku primila sam poziv privatne operne kompanije iz Amerike da se preselim tamo i počnem raditi. I bila sam već neko vrijeme tamo. No u međuvremenu sam i u Zagrebu upoznala neke glazbenike, pa tako i svog današnjeg partnera, gitarista Darka Horvata. Zajednički smo ušli u neke projekte i već tada me prestala zanimati isključivo klasika iako me, još dok sam bila u Londonu, kontaktirao menadžer za Scalu. Ali u to se vrijeme još nisam osjećala spremnom za neke stvari jer, realno gledajući, prošlo je tek pet-šest godina mog ozbiljnog učenja, a moja me profesorica učila da treba proći desetak godina prije nego što se krene u ozbiljne vode. Mene je ta moja želja za perfekcionizmom više puta sprečavala da se upustim u nešto. Jesam li pogriješila ili nisam? Mislim da nisam jer stvari u životu uvijek dođu onda kada trebaju doći. Evo, mogu dodati da sam nakon Londona položila audiciju i za Salzburg Mozarteum. Htjela sam vidjeti gdje i kako u tom svijetu glazbe stojim. I ušla sam među osam finalista. Puno sam godina provela u tome da si potvrdim jesu li glazba i pjevanje nešto što je meni suđeno. Jer jedno je imati predivan vokal i pjevati, a drugo je biti pjevač. Prijatelji i glazbeni znanci stalno su me pitali zašto nešto ne snimam, a ja sam mislila da to što radim nije dovoljno dobro, da još nisam spremna. Ali evo, sad sam spremna te emotivno i psihički zrela za te stvari – iskrena je Ivana domećući kako se u njezinu životu sve odvijalo nekako spontano.
Morate imati fokus
– Zapravo, htjela sam biti forenzičarka. Zanimala me znanost. Jako sam i sportski tip. Mnogi su mislili da ću završiti na Kineziološkom fakultetu, ali sad kad sam postala pjevačica, svi kažu: "Znali smo da ćeš to postati jer tako zračiš." I da, želim živjeti od glazbe. Bog mi je dao vokal i talent da budem neki kanal, a reakcije moje publike potvrda su mi da nisam pogriješila. Uostalom, ne možemo biti sve. Moraš imati fokus, odlučiti se za nešto što najbolje radiš i što te ispunjava, a ne se raspršiti. Treba osvijestiti svoj najveći dar i njemu se prepustiti sto posto kako bi ga mogao pokazati u cijeloj njegovoj raskoši. A na tome moram zahvaliti dragoj kolegici, pjevačici Antonelli Malis i PR menadžerici Ani Hart, koje su me tijekom korone usmjerile da nađem i držim se fokusa te da se ne dam smesti. Usto, tijekom korone posvetila sam se i pedagogiji pa sam 2020. pokrenula glazbenu poduku. Registrirala sam Vokalni studio "Ivana Galić" i s đacima radim u nekoliko gradova. Održavam i seminare, a na zagrebačkoj i splitskoj muzičkoj akademiji održala sam master class. Dvaput sam bila i na festivalu u Keniji s kolegicom, dirigenticom zbora Prelog Ivom Juras, a osobno sam tamo održala vokalne seminare. Darko i ja gostovali smo nedavno i na gospel gala koncertu u Engleskoj, gdje sam također imala seminar. Eto, afirmiram se i kao pedagoginja – kazala je Ivana, koja nam je potom otkrila kako je došlo i do njezina nastupa u Carnegie Hallu.
– Darko i ja prijavili smo se na jedno natjecanje te smo u toj našoj kategoriji tradicionalne pjesme i pobijedili. Dobili smo poziv za nastup i bio je to lijep izlet. Nastup u Carnegie Hallu stvar je prestiža i neke osobne želje, ali Carnegie Hall nije više ono što je bio. Ona čuvena uzrečica "imam koncert u Carnegie Hallu" ostala je tamo negdje u prošlosti. Carnegie Hall čak je bio pred zatvaranjem. Ipak, mogu reći da je moja noga kročila na tu veliku pozornicu Carnegie Hala – zaključila je Ivana koju za kraj upitasmo u kojoj vrsti glazbe ona ipak najviše uživa dok je izvodi te kada pjeva onako samo za sebe, što onda pjeva.
– Ljudi me znaju po gospelu i soulu. Nekima se sviđa i kako pjevam keltski melos, a to radim na svoj umjetnički način jer nikada neću težiti da zvučim kao Irkinja ili Škotkinja. Pjevala sam i arapsku glazbu u suradnji s američko-sirijskim pijanistom Malekom Jandalijem. Prije nekoliko godina zvali su me u Ameriku da snimim soul album za europsko tržište u legendarnom studiju u Alabami gdje su snimali i Aretha Franklin i mnogi drugi poznati pjevači, ali opet je prepreka bila novac. Ipak, bilo je lijepo čuti komplimente na moj način pjevanja. No, nekako najviše volim art formu i najsretnija sam kada pjesmu mogu interpretirati na svoj način i kada ona ima tekst s porukom. Kada mogu dati teatralnost u glazbi onda sam najsretnija. Ali što se tiče vokalnog izričaja vrhunac mi je Kate Bush. Jako mi leži taj njen stil i volim takav pristup – kaže Ivana koju u dogledno vrijeme očekuje i jedno gostovanje u Argentini s tamošnjim orkestrom.