Hugo Zucarelli i holofonski zvuk

Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih formulirana su osnovna načela transpersonalne psihologije. Bio je to pokušaj stvaranja neusporedivo šireg modela ljudske psihe od dotadašnjeg, koji se oslanjao na zapažanja suvremenih istraživača svijesti i velikih duhovnih tradicija svijeta. Transpersonalna psihologija poštovala je obredne i duhovne tradicije drevnih i domorodačkih kultura, kao i različite ezoterične i mistične sustave vjerovanja, a u psihologiju je uvela izazove iz istraživanja psihodelika, antropologije, iskustvenih psihoterapija, proučavanja meditacije i drugih, tzv. holotropskih stanja svijesti.

Novu disciplinu optuživali su da je neznanstvena, iracionalna, pa čak i “iščašena”. No, pioniri transpersonalne psihologije, uvjereni u svoje ideje, s velikim su zanimanjem pratili revolucionarna znanstvena otkrića u drugim disciplinama tražeći potvrde svojih vizija i istraživanja. Jedno od otkrića koje je privuklo pozornost zbog mogućnosti davanja čvrste znanstvene osnove za transpersonalnu psihologiju bilo je ono načela u optičkoj holografiji.

Točnije, radilo se o holografskom modelu mozga, koji je razradio Karl Pribram, te o teoriji holokretanja Davida Bohma. Ta dva sustava mišljenja bacala su novo svjetlo na mistična iskustva i mnoge transpersonalne pojave otkrivanjem prethodno nepoznatog i nepojmljivog paradoksalnog odnosa između dijela i cjeline.

U vrijeme oduševljenja holografskim postavkama pojavilo se senzacionalno otkriće tehnologije holofonskog zvuka argentinsko-talijanskog izumitelja Huga Zucarellija.

On je zaključio da postojeće teorije o sluhu ne mogu objasniti neke bitne značajke čovjekove akustične percepcije i sposobnosti preciznog određivanja izvora zvuka. Primijetio je da krokodili, životinje koje nemaju gibak vrat, moraju okrenuti gornji dio tijela kako bi odredili odakle dolaze zvuci. Ptice moraju zarotirati glavu. Sisavci mijenjaju konfiguraciju svojih ušiju. No, ljudi mogu precizno odrediti izvor dolazećih zvukova bez pomicanja glave ili mijenjanja oblika svojih ušnih resica (što većina ionako ne može učiniti).

Jedno uho
Štoviše, mogu precizno lokalizirati zvuk čak i kada čuju samo na jedno uho. Huga je to upozorilo da su tadašnje teorije – koje su pokušavale objasniti stereofonsko slušanje i sposobnost lokaliziranja zvuka pomoću usporedbe ulaznih podataka iz desnog i lijevog uha – netočne.

Zaključio je da sve izvanredne značajke akustične percepcije možemo objasniti isključivo ako pretpostavimo da se ljudsko uho pri lokaliziranju zvuka služi holografskim načelima te da nije samo prijamnik već i odašiljač. I da pojedinci koji boluju od tinitusa – patološke zvonjave u ušima – zapravo čuju zvuk koji odašilju njihove uši. Pomno izbjegavajući bilo kakve tehničke pojedinosti koje bi rasvijetlile tajnu otkrića, Hugo je objasnio da je tehnologiju holofonskog zvuka razvio jednostavnim oponašanjem tog mehanizma.

Ključni dio Hugove tajnovite tehnologije bio je model ljudske glave koju je odmila zvao Ringo. Na njoj su bili uređaji za snimanje ugrađeni na točkama položaja ušiju. Ringo je bio zamotan u torbi od debelog tamnog platna koje ga je skrivalo od očiju radoznale publike. Kabel koji je izlazio iz Ringa vodio je do kutije s deset izlaza za slušalice. Prilikom Hugove prezentacije publika bi istodobno mogla staviti slušalice na uši i slušati Hugovu eksperimentalnu kazetu s holofonskim snimkama.

Bilo je to začudno iskustvo. Hugovim načinom snimanja zvuka mogle su se reproducirati nevjerojatne akustične pojedinosti širokoga spektra zvukova s takvom životnošću, točnošću i preciznošću lokaliziranja da je bez neprestane vizualne kontrole bilo upravo nemoguće razlučiti percepciju snimljenih pojava od zbiljskih događaja u trodimenzionalnom svijetu. Tipičan primjer toga bio je zvuk nadolazećeg kamiona.

Kada se snimka slušala sklopljenih očiju, tijela slušača su nagonski poskočila u stranu da bi izbjegla udarac. No, to nije sve. Slušanje Hugovih holofonskih snimki zaokupljalo je i ostala osjetila proizvodeći široku lepezu sinestezija (stanje u kojem jedna vrsta osjetilnog podražaja stvara percepciju u drugom osjetilu – najčešći oblik je “slušanje u boji”, ali sinestezija može uključivati bilo koje osjetilno područje).

Slušanje Hugove snimke zapošljavalo je sva osjetila. Zvuk škara koje oponašaju šišanje kose davalo je realističan osjećaj šišanja, zujanje električnog sušila za kosu proizvodilo osjećaj strujanja toplog zraka koji puše kroz kosu, a slušanje zvuka šibice kresnute o kutiju za šibice prenijelo bi viziju plamička te bi “odnekud” dopro miris gorućeg sumpora. Slušajući senzualni glas žene koja šapuće u nečije uho, slušatelj bi gotovo osjetio njezin vruć dah na licu. Još zanimljiviji primjer pokazuje da se tom tehnologijom mogu prenositi ne samo opažanja drugih osjetila nego i emocije, uključujući i mistične doživljaje.

Čudesni efekti
U jednom je eksperimentu nekoliko ljudi uzelo derivat psihoaktivnog amfetamina te sjelo u krug i pjevalo indijsku mantru “om”. Ljudi koji su slušali holofonski snimak tog događaja tvrdili su da su doživjeli efekte te opojne tvari, poput vizija natprirodnog svjetla i osjećaja jedinstva sa svemirom.

Činilo se da čudesni efekti holofonije bacaju novo svjetlo na važnu ulogu zvuka u duhovnim tradicijama i ezoteričnim školama, poput mističnih i magičnih svojstava koja su Hebreji i drevni Egipćani pripisivali zvukovima njihovih alfabeta, ili na važnost zvuka u tantričkoj znanosti, umjetnosti i obredima i sl. Počele su rasprave o važnim teoretskim i praktičkim implikacijama koja otkrića holofonskog zvuka mogu imati u tehnologiji virtualne stvarnosti, u fiziologiji i patologiji slušanja, u psihijatriji, psihologiji i psihoterapiji, u sferi filma, televizije i drugih oblika zabave.

No, Hugovi kruti stavovi o budućnosti holofonske tehnologije bili su ozbiljna prepreka za njezinu širu primjenu. Ustrajao je na tomu da zadrži potpuni nadzor nad načinom na koji će se njegov izum koristiti, tko će ga koristiti i u koju svrhu. Želio je biti posve siguran da neće doći ni do kakve zloupotrebe. Takvo divljenja vrijedno stajalište nije bilo realistično i korisno u pregovorima s kompanijama koje su holofonski zvuk htjele približit široj javnosti.

Hugova zabrinutost još je narasla kad se našao na pretpremijeri SF-filma Brainstorm, koji priča o dvoje znanstvenika, računalnom genijalcu i briljantnom istraživaču mozga, koji su osmislili uređaj što može snimati ljudska iskustva i omogućiti drugim ljudima da ih dožive. Kacigu koja to dopušta lako se moglo prepoznati kao mnogo složeniju i sofisticiraniju inačicu Hugove tehnologije.

U filmu su taj izum iskoristili opaki ljudi u komercijalne i vojne svrhe. Gledajući film, u Hugu su se pojačale bojazni o zloupotrebi njegova revolucionarnog uređaja. U konačnici, ta izvanredna naprava u svijetu nije prihvaćena s oduševljenjem kakvo su očekivali pioniri transpersonalne psihologije, čemu je možda kumovao i Hugov kruti stav prema komercijalizaciji vlastita izuma.