Hulahop diže kriterije i čuva društvo od gubitka memorije

U poplavi mračnih i tužnih vijesti kojima su i ovo ljeto zapljusnuti hrvatski mediji, ponekad treba unijeti i malo svjetlosti. A svjetlost u hrvatski medijski prostor sasvim sigurno već neko vrijeme unosi emisija Hulahop Drugog programa Hrvatskog radija. Riječ je o emisiji urednice iznimno ugodnog i smirenog glasa Sabine Jaganjac.

I premda se vrlo često znamo žestiti na Hrvatsku radio-televiziju, činjenica je da baš emisije poput Hulahopa (koja se emitira u nedjeljno prijepodne kada se puno ljudi nalazi u svojim automobilima) čine razliku između HRT-a i svih drugih televizijsko-radijskih kuća u Hrvatskoj. A što to emitira Hulahop i zbog čega se izdvaja iz mase bezličnih kontakt emisija koje zapljuskuju taj famozni hrvatski eter koji iz dana u dan dokazuje svoju žilavost?

Tu je riječ o retro magazinu koji se bavi glazbom, ali i filmom i modom, dakle popularnom kulturom iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća iako se ponekad odvaži i na male vremenske dobrodošle iskorake. U toj elegantnoj i šarmantnoj šetnji kulturnom prošlošću koje se sjećaju generacije i generacije hrvatskih građanki i građana koji uredno plaćaju porez, pa onda i televizijsku pretplatu, te čine onu mnogima nevidljivu srednju klasu koja ipak postoji, emisija Hulahop je u prvom redu informativna, a onda i kulturološki iznimno važna. I izvor velikog zadovoljstva i krajnje estetizirane ugode koja se može usporediti s čitanjem vrhunske literature ili gledanjem vrhunske kazališne predstave. Emisija Hulahop povijesti ne prilazi s pozicija histeričnih i nepismenih izljeva elementarne mržnje kakvima nas doslovno zatrpava naš aktualni politički mainstream.

Ne radi razliku između domaćih i stranih izvođača, te domaće i strane glazbe u korist vrlo često uvoznog glazbenog i inog bofla. Ne koketira s lošim umjetničkim, a prvenstveno glazbenim ukusom. Ne provocira tamo gdje provokaciji nema mjesta kao što niti ne politizira tamo gdje politici nikada nije bilo mjesto. Divi se glazbenim i drugim velikanima i kreativcima o čijim biografijama vrlo često ne znamo gotovo ništa, ali čije nas zimzelene pjesme i autentične emocije nerazmrsivo povezuju s vlastitim identitetima i sjećanjima. Hulahop je emisija koja ne prešućuje niti neugodne istine niti raznorazne estradne i kvaziestradne skandale u kojima vidimo da kotač povijesti nekada i ne ide unaprijed, nego se ponekad kreće i unatrag. Pa ljudsko društvo umjesto da napreduje, tone u regresiju, koja je, nadajmo se, privremenog karaktera.

Emisija Hulahop ima i nezanemarivu domoljubnu dimenziju, jer dokazuje koliko su domaći pjevači, svirači, skladatelji i aranžeri, barem nekada po kvaliteti bili u rangu s najrazvikanijim stranim zvijezdama popa, rocka, jazza, filma... Ukratko, Hulahop diže kriterije ne samo Hrvatskog radija i njegovih brojnih slušatelja, nego diže i kriterije cijeloga društva koje je netko osudio na gubitak memorije (ili barem jednog njezinoga dijela) ili na reviziju iste, što je možda još i gore po zdravstveni bilten nacije koja je ipak puno manje primitivna nego što se na prvi pogled čini.