Huliganstvo već tri puta 'riješeno' težim kaznama

Energično isukavši jedno od oružja iz ustavnog arsenala koje se koristi samo iznimno, a s ciljem da tehnička Vlada hitno predloži oštrije sankcije za navijačko nasilje, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović prije svega pokušala je spasiti našu reprezentaciju, šaljući poruku Uefi da je bakljada u Francuskoj prelila čašu strpljenja i službene politike u Hrvatskoj.

“Tačerizam” u Hrvatskoj!?

Mediji već uspoređuju našu predsjednicu s Margaret Thatcher, bivšom britanskom premijerkom, uz koju se veže legenda o tomu kako je stala na kraj huliganstvu rigoroznom primjenom drastičnih sankcija. Čak i kad bi naše rješenje bilo kao britansko, hrvatska država i njezini nogometni klubovi nisu spremni ili ne mogu uložiti financijska sredstva u popratne mjere koje su u Velikoj Britaniji među ostalim promijenile i imovinsku strukturu navijača, dok je nasilje sa stadiona preseljeno na druge lokacije. I stoga je uspješnost metoda Željezne Lady prilično argumentirano osporena u ozbiljnim analizama. U svakom slučaju naša predsjednica nema ovlasti kojima bi “tačerizam” provela u Hrvatskoj, a drugih političkih autoriteta sada nemamo. Uostalom kakav je njezin autoritet i principijelnost u toj priči o nultoj toleranciji nasilja, kad u svoju politiku ugrađuje i prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem, koji je nebrojeno puta svojim ispadima i protiv policije, novinara ili dužnosnika bio blago rečeno loš primjer. Čak i svedemo li sve to na presumpciju nevinosti, predsjednica je prva bila pozvana voditi računa o percepciji njegovih ispada. Ne može se kampanja protiv huligana voditi ako nije sveobuhvatna i ako se unaprijed zna da postoje izuzeci, veličine koje uživaju imunitet jer su nas “zadužile” kao veliki nogometaši, domoljubi, “tatini sinovi”, ili imaju mrežu veza i utjecaja.

I SDP se brže-bolje javio kao “Deus ex machina”, iako su imali četiri godine priliku riješiti problem sportskih nereda pa i izmijeniti Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima koji sada spremno nude. Povijest izmjena tog zakona od 2003. u izravnoj je korelaciji s navijačkim izgredima. Svaki put politika posegne za strožim sankcijama pa je tako bilo 2006., 2009. i 2011. Puk voli efektna i brza “rješenja”. I sada je idealna populistička prilika da se sa šačicom huligana obračunamo paragrafima. To će ih sigurno, kao i toliko puta do sada, urazumiti. Samo da ne mijenjamo prije svega sebe i sveobuhvatni odnos prema nasilju.

Hrvatski nogometni savez i sada se postavlja kao nevinašce nastavljajući s prozivanjem državne politike. A što su sami učinili osim što sve vrijeme traže novac i pažnju politike? Neadekvatnim reagiranjem izazvali su žešću reakciju Uefe nego što ju je svojim nepromišljenim izgredom izazvao sam Josip Šimunić. Mogli su se na francuskom stadionu ponoviti ustaški povici ili isticanje nacističkih simbola i što bi naša nogometna i politička elita rekla, da nije ništa vidjela i čula ili da je atmosfera bila baš dobra.

“Samo” su bačene baklje

Uostalom tragedija na stadionu Hillsborough u kojoj je poginulo 96 navijača Liverpoola upozorenje je do čega može dovesti pogrešna procjena u atmosferi antihuliganske histerije kakvoj upravo svjedočimo u Hrvatskoj. Što se zapravo dogodilo na stadionu u Saint-Étienneu? “Samo” su bačene baklje i topovski udar na nogometni teren. Tomu smo toliko puta svjedočili na našim stadionima, što je u mnogim prigodama bilo i organizirano u suradnji navijača s klubovima (protest Hajduka!?) i policijom. To su ipak samo izgrednici koji su samo uporni, baš kao što ovih dana vidimo kako znaju biti uporni i političari. Sada smo samo shvatili da kazna može biti drastična. Bila bi to sportska nepravda, ali ne može se poreći da je nismo zaslužili. Nije problem samo u huliganima, već i u društvenim elitama koje ih stvaraju.