Evo vidite, sve nas je preveslao jedan načelnik, rekao je u šali banjalučki biskup Franjo Komarica pripadnicima osobne straže Radovana Karadžića u prosincu 1995. na bosanskoj obali Save nakon što su ga, uz zakašnjenje u odnosu na planirani rok, Alojz Jakirčević i Milan Simić prevezli natrag iz Davora, gdje je sudjelovao na proslavi 100. godišnjice imena tog mjesta i 750. godišnjice Zagrebačke biskupije. Samo na taj jedan dan biskup Komarica pušten je iz kućnog pritvora na proslavu, a morao se vratiti u 15 sati. Povratak je bio i uvjet samog biskupa za prelazak Save, a tadašnji načelnik Davora Alojz Jakirčević prevezao ga je natrag s tri sata zakašnjenja, što je bilo izazvalo malu uzbunu na srpskoj strani.
A prije biskupa tim je istim vodenim putem iz Bosne, preko rijeke Save između područja Srbca do Davora, spas i utočište u Hrvatskoj našlo više od 25.000 ljudi tijekom ratnog razdoblja. Najveći dio činili su Hrvati, no tu je bilo i više tisuća Muslimana, Talijana, Nijemaca – prognanika, ratnih zarobljenika, diplomata, svećenika... Bilo je tu i Srba koji se nisu slagali s politikom svojih predstavnika u Bosni, pa su je napuštali preko Davora.
Tijekom tih ratnih godina, a posebno u kolovozu 1995., Davor je sa svojim stanovnicima uistinu bio humanitarni centar svijeta, a o potonjem govori i dokumentarni film "Davor – humani centar svijeta" koji je snimila udruga Nazaret, a čine je prognani Hrvati banjalučkog kraja iz Zagreba. Nakon premijere u Davoru zagrebačku će premijeru imati u Dvorani Vijenac na Kaptolu 29a u četvrtak 15. lipnja u 19 sati.
Film putem iskaza svjedoka – prognanika i žitelja Davora koji su ih prihvatili, govori o progonu 25.000 Hrvata iz banjalučkog kraja koji se dogodio 1995., u samo mjesec i pol dana, nakon oslobodilačke operacije Oluja.
– Jednostavno sam rekao i biskupu Komarici i svima koji su me pitali o tome. Ja sam samo bio oruđe u ovome, to je bilo Njegovo djelo. On je to učinio. Vjerujem da sam u sve to ubačen njegovom milošću. Ja sam bio načelnik općine, nisam imao nikakve ovlasti ikome išta narediti, a sve je prošlo bez ikakvog nesretnog slučaja. Zato mislim da je sve to Božje djelo – kazuje nam Alojz Jakirčević, koji je prije rata studirao teologiju.
Alojz, tada otac četvero male djece, odazvao se na pozive Davorčana i kandidirao se za prve višestranačke izbore te postao načelnik Davora, dobivši 98% glasova. Kaže kako je od samog početka slutio da će se tadašnja situacija u Jugoslaviji krvavo završiti. Vojska je imala vježbe preko Save, postojali su jasni znakovi da se sprema nešto ružno.
– Prvo što sam napravio odmah poslije izbora, otišao sam u Bosnu, odnosno u općinu Srbac s druge strane Save, na razgovore s tadašnjim načelnikom profesorom Milošom Milinčićem. Znate, kad dođu teška vremena, čak se i dva brata sukobe. Znao sam, stoga, da se dva naroda teško mogu mirno razići. Ja sam nekako uvijek razmišljao da u ovome svemu trebamo ostati ljudi. Kako bismo jedan drugome, nakon svega što se događa oko nas, mogli i dalje pogledati u oči. To je bila moja misao vodilja. Profesor Milinčić je ispočetka bio dosta suzdržan, no kad je potekla prva krv, kad se zapucalo, on je brzo shvatio situaciju te je tada prof. Milinčić doista postao ono što uistinu jest – profesor i čovjek. Tražio je tada razgovor i od tada smo uspostavili vezu. Tako smo od samog početka imali razmjenu, živih i mrtvih – kazuje bivši načelnik Davora.
VEZANI ČLANCI:
Alojz je od tada, ističe, pokušavao spasiti sve za koje je saznao da su bili zarobljeni na ratištu, bilo u Hrvatskoj ili Bosni. Ta je veza funkcionirala za razmjenu iako kao načelnik nije imao nikakvih ovlasti, no za sve je znala tadašnja Vlada RH i predsjednik dr. Franjo Tuđman, s kojim se Alojz čuo telefonom i on mu je dao podršku. Provodile su se tu razmjene živih zarobljenika, ali nažalost i mrtvih tijela. Nakon dugogodišnjeg zarobljeništva u Hrvatsku je ondje prešao i Vladimir Šumanovac, načelnik borbenog sektora Hrvatskog zrakoplovstva, za čiju se sudbinu dugo nije znalo.
– Tako je to bilo, pozovu s druge strane: "Imate pismo", a moja desna ruka Milan Simić ode preko na čamcu. Ja odgovorim na dopis, i tako smo izvlačili ljude. Cijele smo 1995. izvlačili ljude, ali ne tako masovno, njih 5,10 dnevno, najviše do 20, i to ne svaki dan. No onda je došao kolovoz kada je to krenulo masovno – govori Alojz Jakirčević.
Tada je, posebno nakon Oluje, iz svojih domova protjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo s banjalučkog područja. I dok je međunarodna zajednica pregovarala o njihovoj evakuaciji, Alojza je na područje Banje Luke pozvao načelnik Srpca.
– Tako su me te 1995. godine odveli u Banju Luku i pokazali mi gdje drže naše protjerane Hrvate. Ja nisam do tada bio tu nikada, a na tom sajmištu na otvorenom je bilo 20.000 – 30.000 ljudi. Kiša je padala, a ondje su pretežno bili žene i djeca, pokriveni najlonom. To je bio strašan prizor i pitao sam je li moguće da čovjek može biti takva životinja i takvo što čovjeku učiniti. Pitao sam možemo li ih spasiti, a profesor Milinčić je rekao: "Ako je moguće – spašavaj." I tako smo krenuli – prepričava tadašnje događaje Alojz. Masovni prelazak počeo je 14. kolovoza.
Ljude je prevozio i Milan, za kojega smo spomenuli da je bio Alojzeva desna ruka.
– Tada je naš "radni" dan izgledao tako da se u 8 sati narod polako skupljao na drugoj obali. Ja prelazim preko, idem po popis. Tada se vraćam po njih, narod čeka i krećemo. Do 20 sati znali smo prevesti i po 3000, 3500 ljudi dnevno. Mi iz Davora doslovce smo se rodili u čamcu, nama je to sve bilo normalno, ali ljudi koji su nosili sve svoje stvari u torbama i vrećama bojali su se ući u čamac. To je tako bilo, prvi put su oni bili u čamcima, prepadnuti. Kažem im da se ne boje, pa razgovaram s njima, a oni kažu da ne znaju plivati. I kad dođu preko, nastupi olakšanje – govori Milan Simić, koji je prevozio ljude u najvećem čamcu.
Na drugoj su strani Davorčani tim ljudima pripremili okrepu, sok, kavu, kolače, pitu. Potom bi ih sa Save traktorima prevozili do mjesnog doma, a odatle ih autobusima razvozili po Hrvatskoj jer Davor jednostavno nije mogao primiti sve. A po neke je rodbina odmah stizala.
– Bijeda je to bila, njima je ostalo samo to što su donijeli u rukama. A kad bi se opustili, počeli bi zahvaljivati. Poslije su me na godišnjicama znali prepoznati, kažu - vi ste me prevezli, a ja se ne mogu sjećati svakog od njih. Nismo mi u Davoru tada napravili nešto što čovjek ne bi čovjeku napravio. To je sve bilo humanitarno, iz duše, od čovjeka. Nismo ništa tražili zauzvrat, a hvala mi je kad me netko tako sretne i kaže: "Vi ste me prevezli preko." Drago mi je da me se ljudi sjećaju – kazuje Milan koji se sjeća i dana kada je vozio biskupa Komaricu koji se spominje na početku ovog teksta.
– Znali smo da dolazi, bila je velika voda, hladno, išli smo čamcem u Vrbas. Krenemo natrag i pokvari se motor pa smo veslali do Davora. Svi ga čekaju na našoj strani, Alojz i ja veslamo, a veliki je čamac bio. Ali uspjeli smo i to – dodaje Milan.
Uglavnom, od 14. kolovoza pa do kraja rujna samo preko rijeke Save između Srpca i Davora napustilo je svoj rodni kraj iz banjalučke regije oko 22.000 prognanika. Sve je njih Alojz popisao, vodio je od samog početka popis s imenima prezimenima, zabilježio bi odakle je netko stigao, kojeg dana i u koliko sati je prevezen. Iako je spas 25.000 ljudi veliki događaj, svojevrsno čudo, ostao je svima koji su u tome sudjelovali i jedan gorak okus. Naime, iako je svima Daytonskim sporazumom jamčen povratak svojim domovima, to se nije dogodilo te u banjalučkom području i dalje gotovo uopće nema hrvatskog stanovništva. Zbog čega se na tome nije inzistiralo, pitanje je koje ostaje kao sjena nad svime. Uz sve to, nisu svi dočekali vidjeti Davor. Prema podacima udruge Nazaret na području Banjalučke biskupije tijekom rata ubijena su 1103 Hrvata, od kojih je 614 civila.