Kolumna

Hvalospjev jednom maslačku čija je žuta glava žrtvovana pod beživotnom gromadom Oltara domovine

Foto: Josip Regovic/PIXSELL
Hvalospjev jednom maslačku čija je žuta glava žrtvovana pod beživotnom gromadom Oltara domovine
07.05.2022.
u 14:53
Žao mi je, ali i pred novim spomenikom žrtvama holokausta pomislio sam šteta talenta, truda i novca

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.



Komentari 1

TO
TORQUEMADA
16:44 07.05.2022.

Nisam premium korisnik ali volim poetiku Vaših tekstova. Iz onoga što sam uspio pročitati naslućujem poantu: neukroćena neumjerenost i nesklad najvjerojatnije su posljedica naše razbarušene neusklađenosti prema prošlosti, povijesti i umjetničkom ukusu nacije, sve to začinjeno i popriličnom dozom neukosti, uz neizbježnu iskompleksiranost jednog malog naroda na predziđu Europe (ili Azije, ovisno s koje strane gledaš) koji u svojoj frustriranosti voli gledati na druge narode s visoka ( razloga za frustraciju, dakako, ima) umišljajući kako baštini nedostižne civilizacijske dosege jednog onemoćalog carstva na čijem je rubu tavorio. Ima neke sjetne sentimentalnosti u tome, ostali su monumentalni tragovi austrijske prisutnosti na arhitekturi javnih zgrada, povijesnih cesta i aristokratskih ladanja, u kulturi koju su rijetki uspjeli intrinzično istinski prihvatiti kao svoju vlastitu potrebu za rezonancijom unutar vlastitog ljudskog bića. Carstvo je, kao što znamo, propalo a njegovi odjeci trajali su neko vrijeme i izmjenom generacija odumriješe. Sad smo ostali sami sa svojim duhovnim limitima i pokušajima da ih rastegnemo po mjeri vlastitih umišljaja o razmjerima vlastite kulturne veličine. To se ne vidi samo na brojnim spomenicima novijeg doba, već i na kaosu urbanizma Stare Trešnjevke ili Kajzerice, podsljemenske zone ili Vrapča, glazbenog ukusa osvjedočenog u izdanjima danas jedino živuće popularne glazbe koju konzumiraju mladi ljudi u nastajanju, odnosu prema prirodi i bližnjima.