Tih travanjskih dana 1992. BiH je bila u ratnom plamenu. Nad gradovima su zavijale sirene za uzbunu, čistila su se skloništa, mrtvi su se prebrojavali, muškarci su oblačili maskirne odore. Između uzbuna žene i djeca bježali su u neizvjesnost. Na cijeni su bili kalašnjikovi. Bjesnio je rat. Državno vodstvo BiH na čelu s Izetbegovićem nije taj već zahuktali rat smatralo svojim. Napad JNA i srpskih dragovoljaca na Ravno država je prešutjela. Što su trebali Hrvati? Čekati da dožive genocid?! Ili da ih neka vojska spasi, zarobi? Organizirali su se u Hrvatsko vijeće obrane. Bio je 8. travnja 1992.
Dan prije bombardiran je Široki Brijeg. Tog jutra dva zrakoplova JNA doletjela su iz Podgorice te raketama i kazetnim bombama zasula civilne ciljeve u užem dijelu Širokog Brijega. Poginulo je šest mojih susjeda. Upisali su se među 24 tisuće stradalih bh. Hrvata. Malo je naroda na svijetu koji su u takvom postotku stradali. U BiH je poginulo više od 7500 pripadnika HVO-a, na tisuće vojnika i civila bile se mučene i ubijane u logorima VRS-a i Armije RBiH. Čak 140.000 ih je prognano s prostora pod kontrolom Vojske Republike Srpske, a 170.000 s teritorija koje je nadzirala Armija BiH.
U miru bošnjački saveznici počeli su sustavno diskreditirati hrvatske oružane snage, a time i njihovu žrtvu te doprinos obrani države. Nažalost, često su i montirali optužnice. Zbog hrvatskih podjela, bilo ih je lakše optuživati i presuđivati im. Zbog svega, danas mnogi bojovnici i časnici HVO-a umjesto ponosa sa strahom ističu svoju ratnu prošlost, a brojni časni generali sklonili su se u Hrvatsku tražeći da im se sudi tamo, a ne u državi koju su branili.
Proslava osnutka HVO-a održana prije tri dana, na 25. godišnjicu, mora biti zaokret. Svim političkim sredstvima treba zaustaviti bošnjačko tužiteljstvo u montiranju sudskih procesa. Gdje to još ima da pobjedničkim vojnicima sude oni što su bili s druge strane crte. Istodobno, onima što su evidentno počinili zločine iz bošnjačke Armije RBiH sudi se kao herojima. Nikako da se objave optužnice protiv onih koji su iz Armije i VRS-a vršili agresiju na RH. Reciprocitet bi bio, izgleda, jedino oružje u obrani od sudskih progona u Sarajevu i Haagu te zaštiti domovinskih vrijednosti. HVO, dakle, i danas mora postojati. To Hrvatsko vijeće koje je u ratu branilo svoje živote, domove, prava i državu, nekim drugim sredstvima isto to mora braniti u miru. Borba je to i za povijesnu istinu na koju obvezuju mrtvi, ranjeni, prognani...
Zato, jednako kao onog 8. travnja 1992., danas se opet ne smije čekati. Današnji “bojovnici” moraju s jednakim žarom braniti istinu, a ona govori da na područjima koje je kontrolirao HVO nije bilo ni jedne masovne grobnice. Istina kazuje i da bh. Hrvati nisu imali nikakve rezervne domovine. I danas se, makar bila i daytonska, u kojoj su poniženi, najiskrenije bore za državu BiH u kojoj i za njihovu istinu mora biti jednako mjesta kao i za bošnjačku i srpsku. To je, baš kao i prije 25 godina, bio “naš rat”.
>> Presuda zanemarila dokaze da su HVO i HZHB nastali zbog kolapsa centralne države
>> Tradicionalni osjećaj 'komšiluka' ili političke konfrontacije?