Možete li vjerovati? Da mi je netko rekao 1976. da ćemo završiti u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti, najprije bih ga pitao: "A što je to?" i "Na čemu si ti?"... Ali dogodilo se, pa je Mirko Ilić, naš glasoviti ilustrator i dizajner s američkom adresom, neki dan objavio na svome blogu spomenutu obavijest koja je ubrzo stigla s ove strane oceana i postala vijest – ne samo za negdašnje članove redakcije Poleta. Jer faksimil pisma koje je dobio iz MoMA-e, a kojim se potvrđuje da će njegova donacija biti prihvaćena i da će značajno obogatiti njihovu biblioteku, veliko je priznanje domaćoj pop-kulturi. Pismo Iliću službeno je koncem srpnja uručio newyorški muzej nakon što je u kolekciju istočnoeuropskih avangardnih časopisa, jednu od najznačajnijih te vrste u SAD-u, uvršteno čak 69 brojeva Poleta koji su izlazili 1976. i 1977. godine.
Sjajna je to prilika za podsjetnik na dane kada je skupina omladinaca iz pepela uzdigla list iz 60-ih pa od njega sredinom 70-ih s novom redakcijom i novim glavnim urednikom, Perom Kvesićem, napravila kultno štivo, časopis odmetnute generacije. Pod vodstvom kritički orijentirane mladeži Polet se, kako je kazao Ilić, pretvorio u nešto više, u pravi intelektualni inkubator novih ideja.
Granice koje se miču
Kao glasilo Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Polet se na medijskoj sceni pojavio kao jedan od najznačajnijih događaja vezanih uz oblikovanje zagrebačke novovalne scene, promicatelj punka i new wavea, ali i zamašnjak progresivnih ideja tadašnjeg društva i jedan od najaktivnijih časopisa u socijalizmu.
"Bilo je lijepo, naročito na početku, novo, čudnovato, imao sam osjećaj da se granice miču. Novinarstvo je tada bilo važno, političari su se bojali novina, a ne kao danas kad je obrnuto. Pisalo se po zaslugama, a ne po tome tko je na vlasti", priča Mirko Ilić.
Uspjeh Poleta počivao je u njegovoj aktualnosti, na tome što je pokrivao teme koje su mladi pratili s velikim zanimanjem: stripu, fotografiji, filmu, rocku i punku. Bio je i začetnik novih ideja, slobode, hrabrosti, kreativnosti, pod egidom "Polet je kriv za sve". Polet je uistinu bio revolucija. Neopterećen ideologijom i uglavnom slobodan, i grafički i tekstualno razlikovao se od svega drugog viđenog. No, više od svega, Polet su ipak bili ljudi: osim Kvesića, uređivali su ga i Zoran Franičević, Ninoslav Pavić, Ivica Buljan, Denis Kuljiš. Dakako, Polet su i njegovi pisci. Kroz redakciju je prodefilirala gomila mladih budućih novinara, književnika i fotografa, koji su svoje prve radove objavili upravo na stranicama Poleta; među njima i Jasna Babić, Rene Bakalović, Hido Biščević, Veljko Barbieri, Ratko Bošković, Slavenka Drakulić, Darko Hudelist, Srećko Jurdana, Srđan Španović, Tomislav Wruss... Sjedište izdavača bilo je u zgradi na Gornjem gradu, u Opatičkoj 10, pa su se sastanci uredništva ponekad održavali u Zlatnoj dvorani. No, redakcija je bila smještena u povećem stanu preko puta hotela Intercontinental. U kuhinji su sjedili grafičari, u djevojačkoj sobi lektorica, a u kupaonici bez instalacija s keramičkim pločicama na zidu, smjestio se grafički urednik, Goran Trbuljak. Novi vizualni jezik bila je upravo njegova zasluga, tog konceptualnog umjetnika koji je studirao u Francuskoj, te donio svježe, nove ideje u drugo izdanje Poleta. Koncepcija je većinom bila lišena stega ozbiljnog partijskog glasila. Polet je tako sadržavao strip sekciju (čiji je autor, a kasnije i urednik, bio Mirko Ilić), na stranicama su se mogle čitati recenzije novih, garažnih bendova, pisane jednostavnim jezikom koji je uključivao psovke, a sve to bilo je propraćeno fotografijama velikog formata. Imena su se mijenjala i nizala, ali jasan vizualni koncept pratio je Trbuljakove instrukcije, sve do intrige zbog koje je smijenjena cijela redakcija.
Dogodilo se to nakon afere "Okupacija u 26 slika", zbog potpuno benigne recenzije. Tadašnji filmski kritičar Nenad Polimac objavio je odličan tekst u kojem je sasjekao Lordana Zafranovića, pišući kako scena ustaškog klanja u autobusu nije bogzna kako uvjerljiva. O Poletu su nakon toga raspravljale ideološke komisije, pisali se članci, a Milutin Baltić biranim se riječima obrušio na redakciju na nekom plenumu CK, o tome kako Polet i Polimac negiraju dobro poznate ustaške zločine. Ni novi glavni urednik Ratko Bošković nije im bio po volji. I tako je stigao Zoran Franičević.
Pokoja kontroverza
Frane, kako su ga zvali, ohrabrivao je ne samo novinare nego i pokrete koji su nastajali u to doba: Novi val i Novi kvadrat, izazivajući gotovo svakim brojem pokoju kontroverzu. Kroz Polet su prošle novinarske legende svih formata, pa i neki budući medijski magnati. Zbog Poleta je novinska fotografija dobila potpuno novo značenje. U konačnici, Polet je bio i Tom Gotovac, genijalni konceptualni umjetnik kojemu su novine bile medij putem kojeg je mogao prezentirati svoje akcije i performanse. Surađivali su cijelo desetljeće. "U suradnji s Poletom, Gotovac je našao idealno mjesto za djelovanje. Mogao je publicirati svoje radove, često je bio lice s naslovne stranice, a istovremeno je u okviru promotivnih akcija prodavao Polet na Trgu Republike. To je pak koristio da izvede performanse: prodavao je Polet maskiran kao dimnjačar, čistač ulica ili Djed Mraz", priča Darko Šimičić, kustos izložbe jesenas posvećene Gotovcu, podsjećajući kako je vjerojatno najpoznatija akcija bila ona kad je odjeven u radnički kombinezon, s nacrtanom crvenom zvijezdom na obrijanoj glavi i sa srpom i čekićem u rukama izvodio pokrete nalik na socijalističke sletove. Manje je poznato, otkrio je Šimičić, da je redakcija Poleta predložila da Gotovac postane službena maskota Univerzijade održane u Zagrebu 1987. godine, no to, dodaje, na žalost nije prihvaćeno. Da se to ostvarilo, kaže, vjerojatno bi postao globalno slavan.
Magla mistifikacije
"Ako ćemo pošteno, poletovci nisu bili nikakvi ideološki prvoborci. Polet nije imao program, nije imao ideju o političkoj alternativi, ma koliko se mnogi danas trudili da mu daju takav značaj. Jedini razlog zašto je Polet nastao i zašto je postao planetarno uspješan krije se samo u tome što je grupa klinaca imala jedan cilj: napraviti novine s velikom nakladom", ispričat će godinama kasnije Nino Pavić, glavni urednik koji je zamijenio Kvesića. "Bili smo frustrirani muvanjem po niskotiražnim omladinskim novinama i časopisima. Htjeli smo napraviti novine koje će se čitati. Ako uz to ide i malo popularnosti pred Zvečkom, to bolje. Kad se razgrne sva magla mistifikacije koja danas okružuje Polet, ispada da je bio važan i zanimljiv najviše zbog toga jer su to zapravo bile prve privatne novine u Hrvatskoj. Objavljivali smo sve što smo htjeli, a trošili više nego što smo imali. Kao i danas". Polet je još dugo potrajao, uz silne uspone i padove sve do početka 90-ih, ali dotle je već izvršio golem utjecaj na novinstvo, s kojim se može usporediti samo utjecaj Vusa ili Starta. No, samo je Polet bio kriv za sve.
Da je u Hrvatskoj provedena lustracija, nitko od "odmetnute generacije" danas ne bi bio u političkom i medijskom životu Hrvatske. Nažalost, svi su tu. Inkubator je odradio svoje. A da se ne radi o odmetnutoj generaciji, svjedoče imena: Dejan Jović, Ninoslav Pavić, Tomislav Wruss, Denis Kuljiš... Ni Aleksandar Stanković ih ne bi više i bolje skupio. Šuvarov kadar. I danas pisati pohvale mladim komsomolcima i "Poletu" može samo gospođa Renata Rašović koja desetak članova Occupy Croatia u Savskoj proglašava, ni manje ni više nego - narodom koji se suprostavlja hrvatskim braniteljima. Još uvijek nismo daleko od Sjeverne Koreje ili Kambodže. Osobito po inkubatorskim kadrovima i njihovu načinu razmišljanja i djelovanja.