Najugroženiji dio ljudske vrste, a usuđujem se reći i cijelog planeta, u ovom je trenutku bijeli muškarac. Njegovo tisućljećima građeno kraljevstvo, njegov pomno konstruirani svijet sa svih strana nagrizaju štetočine kvazibrižnika kojima je jedino stalo stvoriti potpuno novu društvenu paradigmu s izrazitim i neskrivenim animozitetom prema vrsti “velikog bijelog”.
Sve što je još donedavno bilo normalno odjednom je postalo ne samo suspektno nego je ispalo i potpuno pogrešno i grešno pa se čovjek pita što je bijeli muškarac skrivio da ga se odjednom krvnički tretira. Došlo je tako vrijeme da bijeli muškarac ne može ni vlastitu ženu izmarisati, kako dolikuje njegovoj neupitnosti, jer odmah se jave tisuće oznojenih dobrovoljki, zazidaju sigurne kuće na svakom ćošku, odred pravobranitelja zajapureno se postavi usred bračnih odnosa. I naravno, bivša predsjednica. Zašora li djecu koja mu idu na nerve jer zahtjevima krote njegovu lovačku slobodoljubivost, jeka šamara nije se ni stišala, a već su tu socijalni, da ne kažemo socijalistički radnici, prokazivači iz susjedstva, policija. I, naravno, bivša predsjednica. Pokuša li samo tiho objasniti kako silovanje nije čin najgoreg gnjusa, nego pokazivanje eksplicitne pažnje suprotnom spolu u nenormalnim situacijama ratnog delirium tremensa, odmah se javljaju haaški tužitelji, domaći zaštitnici ljudskih prava, higijeničari i ratna udruženja. I, naravno, bivša predsjednica. Doda li bijeli muškarac nevinu primjedbu i kako bi dijete začeto u silovanju i prije začeća trebalo dobiti status ravnopravnoga građana, pogotovo ako je sin s predispozicijama ratnoga genetskog koda, zaurlaju feministice, pokazivačice srednjeg prsta, javne radnice i najstarije djelatnice. I, naravno, bivša predsjednica. Kaže li da bi iz takvog odnosa rođenom djetetu bilo bolje da se čeliči u domu ili u nekoj instituciji gdje se odlažu nezbrinuti, nego da gleda kako mu se miliju roditelji istog spola, navale udruge duginih boja, nevladine organizacije na državnoj plaći, slobodnomisleći razvratnici. I, naravno, bivša predsjednica.
Podsjeti li ih bijeli muškarac da se u pristupu životu ne smiju kršiti božanski principi, uključujući one koji pozivaju na klanja neistomišljenika u ime boga, evo odmah, hop, ateističke inkvizicije, mirotvoraca, pacifističkih fundamentalista. I, nadnaravno, bivše predsjednice. Zaključi li da će široko omogućenim pravom na abortus izgubiti kontrolu reprodukcije, jave se narikače koje ga optuže za šovinizam i mizoginiju. I, naravno, bivša predsjednica. Požali li se bijeli muškarac da više ne može nabaviti ponekog crnca za rad u polju ili plantaži, pa ako već ne može crnac, mogu li bar nacionalne manjine, za šiju ga prime abolicionisti, manjinski zastupnici, evolucionisti i drugi ekshibicionisti. I, sa simpatijama, bivša predsjednica. Zgrožen količinom mržnje i agresije koja se u valovima slama na njegovim leđima, bijeli se muškarac diskretno poželi povući u svoj fašizam snatreći o svijetu u kojem je pitanje manjina otišlo u dim, a robovski rad postao načinom zbrinjavanja viška ljudi, na ustanak se dignu horde antifašista, partizana, afeženskinje. I, u inozemstvu, bivša predsjednica. Pokuša li utjehu pronaći u vjeri, u duhu, u religiji, pričesti li u sakristiji tu i tamo ponekog omladinca, ministranta i pokaže mu svog boga, razapnu ga i spale antipedofiličari, bivše ljubavnice, razjarene stare cure. I, sa zadrškom, bivša predsjednica.
Bijeli muškarac je sada već na rubu očaja. Stjeran je u kut egzistencijalnog ringa, teško diše, teret neba i zemlje pritišće ga konstrukcijom novog svijeta u kojem mu se mjesto svelo na skandalozno ravnopravnu ulogu s dojučerašnjim opslužiteljima njegova požrtvovnog mačizma. U tom vremenu očajavanja iskru nade probudi svjetlo ukazanja Trumpa, Orbána, Bolsanara, posljednjih patrijarha normalnog svijeta. Sad pomalo zaljubljeno gleda u te civilizacijske lučonoše, a na vrata mu lupaju prosvjednici, antife, progresivci, gejevi. I, na svu sreću, bivša predsjednica. Ostaje bez obitelji, bez plantaže, bez ekskluziviteta, bez oltara, bez municije, bez policije, bez uniforme, bez nasilja kao oblika komunikacije, bez prava da se ruga retardiranima, da prekraja povijest i prisvaja budućnost, bez izgleda da će netko i u njegovu zaštitu i čast prosvjedno kleknuti. I, naravno, ostao je i bez predsjednice. Svijet bijelog muškarca sveden je na rezervat, geto, nezabilježena i bez presedana u povijesti osmišljeno ograđena i reducirana područja u kojima umire čovječnost, nešto čega se u zloći ograničenosti mogla dosjetiti samo bolesna feminizirana mašta marksističko-židovskih komesara.
Bijeli muškarac ne želi biti uguran u zadrugu jednakosti, on ne pristaje na boljševizaciju svoga biološkog supremacijskog prava, on se odbija pokoriti ideji da svaki čovjek, pa bio on i žena, može biti jednak, on ne želi gledati te koji ga uvjeravaju da je to jedino ispravno, ne želi crnce i druge u tehnikoloru vidjeti u istoj dimenziji, ne želi gledati naglo izniknule licemjere. I, nevjerojatno, bivšu predsjednicu. Bijeli muškarac je neslomljivi romantik. On svijet vidi u totalitetu nepromjenjivosti, za njega je politika način očuvanja postojećeg, a sve izvan nje je revolucija, sve promašeni i opasni skotovi koji u jurišu na njega vide rješenje za civilizacijske probleme. Kao da ih je stvorio bijeli muškarac, a ne svi koji su se šuteći slagali s njime. Kao, naravno, bivša predsjednica.