I Crkva treba podržati Mesića

Onemoćala društvena i državna kontrola podivljaloga kapitalizma sve je uočljivija pa se u zapadnim društvima s jedne strane konstatira nemoć i apatija, a s druge se strane bilježi pojava kriminala i otvorene pobune poput  pariških. Nije u pitanju samo Francuska nego i ostale zapadne države, poput Engleske, Nizozemske ili Njemačke.

Stoga je pažnje vrijedna inicijativa hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića koji poziva na promjenu kapitalizma. Upozorava kako je model neoliberalnog kapitalizama dotrajao, budući da sve više udovoljava interesima kapitala, a sve manje građana.

U tom je modelu, tvrdi on, socijalni element stjeran u okove isključivo tržišne logike po kojoj je sve roba i sve se proizvodi samo da bi se moglo uz dobit prodati. Konstatira kako zdravlje postaje luksuz te da neoliberalni model počinje funkcionirati kao da je sam sebi svrhom. Građani se osjećaju prepušteni samima sebi pa u rastućem nezadovoljstvu bujaju autokratske i desno orijentirane snage. Stoga poziva na kreativno promišljanje i na "evolutivnu promjernu" takva stanja.

Je li riječ o zakašnjeloj inicijativi, o povratku na socijalistički model ili pak o donkihotskim nastojanjima hrvatskoga predsjednika? Ne treba li njegovu inicijativu ipak uzeti ozbiljno? Kada je riječ o Crkvi, svojom se posljednjom inicijativom predsjednik Mesić značajno približio socijalnome nauku Crkve, posebice enciklici pape Ivana Pavla II. "Laborem exercens" iz 1981. godine, iz koje kao da je "prepisao" osnovne stavove i teze. Papa je još prije dvadeset i pet godina upozoravao na loše pojave neokapitalizma te je gotovo predvidio bujanje nezadovoljstva.

"Na svjetskome planu, razvoj civilizacije i društvenih komunikacija omogućio je potpuniju dijagnozu o uvjetima života i rada ljudi na svem svijetu, ali je iznio na svjetlo i nove oblike nepravde, još raširenije od onih što su, u prošlom stoljeću, pokrenule udruživanje radnika u naročitu solidarnost u radničkome svijetu. To se događa u zemljama koje su već dosegle određeni proces industrijske revolucije, ali i u zemljama u kojima glavna područja rada ostaju i nadalje obrađivanje zemlje ili drugi slični radovi", ističe Papa u toj enciklici stavljajući čovjeka i njegov rad u središte pozornosti.

Treba li, stoga, podržati predsjednika Mesića? Premda se njegova inicijativa doima poput lamentacije pa i zakašnjelog utopljeničkog pokušaja, ona bi zavrijedila ne samo potporu nego i okupljanje svih kojima je stalo do čovjeka i do napretka ljudskoga društva. Crkva bi se u takvoj inicijativi osjećala dužnom pomoći svojim iskustvom i svojom moralnom snagom, tim više što je zbog protivljenja neoliberalističkim i neokapitalističkim diktatima često i sama bila metom nesmiljenih kritika i napada.