I da ne radi ništa, Janica može biti sjajna

Licemjerje vlada svijetom. Ne treba se s time pomiriti, ali moramo to prepoznati kao činjenicu. Došao nam je Erdoğan i Zagrepčani su mu se, htjeli-ne htjeli, morali pokloniti, barem oni koji su imali tu sreću zateći se na kotačima. No ništa nova, život se na trenutak smrzne kad god protutnji neki svjetski moćnik, a turski nedvojbeno spada među takve. Neprijatelja mu ne nedostaje, a nijedna mjera sigurnosti u današnjem svijetu nije suvišna. Uostalom, kao kad nas je pohodio Joe Biden. Nitko javno ne propitkuje američke metode, ali ni Erdoğanu neće gledati u zube, pogotovu kad vuče delegaciju sa stotinjak poslovnjaka s milijardama eura na raspolaganju. Nitko ne pita za ozbiljne novinare i akademike koji čuče u turskim zatvorima zbog verbalnog delikta, još manje netko spominje tenkove i krvave obračune u Diyarbakiru, pa ni to što se često čini očitim da Turska u Siriji kao ključne neprijatelje prepoznaje Assadov režim i Kurde, a ne Islamsku državu.

Nitko nije takav stupido, kako reče Kajin kad je zgrabio saborsku mirovinu. Ne samo mi mali Hrvatići, stupidi nisu ni moćnici u Berlinu, Parizu i Londonu. Upravljajući izbjegličkom krizom u skladu s vlastitim interesima i ucjenjujući protokom povijesne seobe naroda s Levanta u Europu, Erdoğan je Angelu Merkel bacio na koljena, natjerao ju je da potpuno promijeni ton i pod tepih gurne mnoštvo starih prigovora. Turska svakako nije još na vratima EU, ali je danas definitivno postala ono što mi sami sebi volimo umišljati: predziđe Europe. I vrlo je aktivna na ovim našim prostorima, koji su jedno od njezini ključnih bojišta na kojima se suočava s Rusima, koji još intenzivnije od nje ulažu u opsežne kampanje kojima guraju svoje teze u hrvatske i sve druge medije u susjedstvu. Koliko je tu plaćenih novinarskih pera, a koliko je onih koji su tek skloni Rusiji ili Turskoj, teško je reći. U takvim nadmetanjima i Hrvati bi, kad bi htjeli, mogli nešto ušićariti, samo kad ne slijedili interese Amerikanaca, koji zahtijevaju da Hrvatska nijednu rusku nemoralnu ponudu, koliko god bila primamljiva, ne smije prihvatiti. Pri tome financijski baš ništa ne donose zauzvrat, no za vjernost smo nedvojbeno ostvarili opipljive političke probitke.

Veleposlanici ne tvitaju o činjenici da su na izborima u Srbiji apsolutnu većinu odnijeli stari radikali, lakeji Miloševića i Šešelja, koji se i osobno vratio u parlament, da nekadašnji javni nositelji velikosrpske osvajačke politike, koje se ni danas ne odriču, odnose 80-ak posto glasova u Srbiji. Merkel je među prvim čestitarima. Das ist Realpolitik. Vučić površno zadovoljava traženu formu i nitko mu više ni ne spominje da je nekad tražio 100 muslimanskih glava za jednu srpsku. A nas koji se to usuđujemo – danas označavaju radikalima. Hrvatski pak mediji i novinari, nasljednici revolucionarne komunističke baštine među njima, drsko pokušavaju svijet uvjeriti da je baš hrvatska Vlada ta na koju treba vršiti pritisak i izolirati je – i to zbog potpuno izmišljenog gušenja medijskih sloboda. I pri tome se koriste istim rječnikom kao i Putin kad se obračunava s “fašistoidnim” Ukrajincima. To pak sasvim sigurno nije realpolitika, to je bilo i jest izdaja nacionalnih interesa. Ne u kaznenom, ali svakako u moralnom smislu.

Kad vidimo huliganski jezik kojim se Ranko Ostojić na društvenim mrežama obrušava na svoje političke neprijatelje, slijedeći i dalje u stopu svojeg mentalnog gurua Zorana Milanovića, jasno je da se radilo o Vladi koja nije bila sposobna voditi nikakvu održivu realpolitiku. Kad netko promaši životnu školu, nikakve diplome ne mogu pomoći.

Reći da je Ostojić bio sposoban voditi MUP, a Janica Kostelić nije kvalificirana biti pomoćnica ministra sporta zato je u najmanju ruku smiješno. Više vrijedi sama njena pojava nego stotinu diploma one vrste ljudi koja nas je dotjerala do prosjačkog štapa i moralnog kolapsa nacije. Uopće ne spadam u ljude koji se oduševljavaju sportskim zvijezdama, no Janica je jedinstvena poput kometa koji se pojavljuje jednom u desetke godina, daleko iznad sivog prosjeka.

Radi se o političkoj funkciji. Ako nije diploma visoke škole za državnu upravu, sve ostale diplome bile bi potpuno irelevantne za ono što će ona raditi. Njene medalje i njen ugled u svijetu njene su akreditacije. To što je Janica prošla i sasvim opipljivo znanje koje je time stekla vrijedno je sedmerostrukog doktorata. Za njega je završila vojnički rigoroznu obuku, uložila daleko veći trud nego bilo tko od nas i žrtvovala veliki dio života. Ako barem djelić tog radnog fanatizma bude uložila u službu Hrvatskoj – uspjeh je zajamčen.

>> Škaro: Pribojavam se da će političari Janicu pokušati iskoristiti kao masku