I dalje zakon, a ne liječnik, propisuje kako tretirati pacijente

Koliko se zapravo novi zakon o potpomognutoj oplodnji razlikuje od starog? Iako jest liberalniji, analiza otkriva da i dalje postoji nejednak tretman svih pacijenata, da su neke skupine i financijski diskriminirane te da se donacijama ne treba nadati.

Je li ponovno ograničeno koliko se stanica smije oploditi ili liječnik može sam donijeti tu odluku?

Po starom zakonu, smjele su se oploditi samo tri jajne stanice, sada 12. Ponovo zakon, a ne stručna procjena liječnika i individualna dijagnoza, propisuje što liječnici mogu raditi. Da bi bilo jasnije, pojednostavimo: Dva pacijenta žale se na kašalj, jedan, ispostavi se, ima upalu pluća, a drugi alergiju. No liječniku zakon nalaže da, kad netko kašlje, smije prepisati samo sirup za smirivanje kašlja, iako zna da pacijentu s upalom pluća on neće pomoći. Također zna da ima učinkovitije lijekove, no ne može ih dati. Isto je tako s neplodnošću: dijagnoze su različite: liječnik je taj koji mora odabrati prikladnu terapiju. Ograničenja oplodnje nema ni jedna europska država, a ni krovna organizacija ESHRE o broju stanica koje se oplođuju nema smjernica ili stajališta. Čak i uz navođenje malog broja iznimki, i dalje ostaju zakinute neke skupine pacijenata, kojima bilo kakvo ograničenje maksimalnog broja stanica ujedno smanjuje uspješnost postupka.

Jesu li postupci liječenja besplatni ili ih pacijenti sada moraju sami plaćati?

U Zakon se uvodi broj postupaka na teret HZZO-a, četiri inseminacije, šest IVF-a, od toga obavezno dva u prirodnom ciklusu. Sve nakon toga se plaća - postupak stoji oko 20 tisuća kuna. Procjenjuje se da će 20-30 posto pacijenata “otpasti”. Nejasno je i što je s pacijentima koji su postupke “ispucali” za Milinovićeva zakona s mizernim rezultatima, kao i što sa ženama koje rode, imaju li pravo na daljnje postupke. Uz medicinsku, kažu kritičari, to je i novčana diskriminacija.

Hoće li biti donacija jajnih stanica i spermija?

Predviđeno je, ali donacije nisu anonimne. Dijete s 14 godina ima pravo saznati tko je donor ili donorica spolnih stanica iz kojih je začeto, ima pravo znati njihova imena. Prema iskustvima u državama s neanonimnim donorima donacija - nema. Iako iza ove odluke stoji Konvencija o pravima djeteta i pravo na očuvanje sastavnica vlastitog identiteta, većina država, koje su također potpisnice te konvencije, ipak propisuje anonimnost donora spolnih stanica. Usto, donori jajnih stanica i spermija moraju imati pisani pristanak bračnog ili izvanbračnog partnera ili partnerice. Kritičari dovode u pitanje ustavnost takve odredbe.

Što sa zamecima? Koliko se čuvaju?

Nema rješenja za pohranjene zametke, jer se ne navodi što se s njima događa nakon deset godina čuvanja u slučaju da par ne želi donirati svoje zametke.

Žene bez partnera na oplodnji? Hoće li biti spolnih stanica za njih?

Medicinski potpomognuta oplodnja nije dopuštena ženama bez partnera unatoč tome što je ženama bez partnera dopušteno posvojiti dijete. Za ovu točku je, doduše, najavljena promjena. No, ne bude li anonimnih donacija, onda vjerojatno donacija uopće neće ni biti. A to, opet, onemogućava mogućnosti oplodnje za žene bez partnera.