Politički rad Franje Tuđmana još uvijek nije do kraja znanstveno obrađen i procijenjen, a i to što je obrađeno, zbog različitih razloga još nije dospjelo do šire javnosti. Umjesto znanstvenog prikaza i realnog uvida u Tuđmanovu političku ostavštinu, javnim prostorom i dalje prevladavaju ocjene i kvalifikacije nastale djelovanjem političke i ratne propagande.
Njihovi tvorci Tuđmanovi su ratni i politički protivnici: od jugoslavenskih unitarista, srpskih i bošnjačko-bosanskih nacionalista, preko njegovih lijevih i desnih oponenata u Republici Hrvatskoj, pa do brojnih „međunarodnih” političara i birokrata čiji su interesi bili suprotni Tuđmanovim i hrvatskim interesima.
Tuđmanovo nepokolebljivo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku, što je značilo i nestanak Jugoslavije, uzrokovalo je sukob sa svim čuvarima Jugoslavije – stranim i domaćim. Kako je raspad Jugoslavije za posljedicu imao i raspad njezine umanjene inačice Bosne i Hercegovine, tako je Tuđman označen i kao „neprijatelj BiH” te njezin „djelitelj”.
U takvim optužbama obično je uziman u obzir njegov ukupan rad, i politički i znanstveni, a one su se najčešće temeljile i na navodnim i neprovjerljivim izjavama odnosno špekulacijama.
Ozbiljnije razlike između povjesničara Tuđmana i njegovih hrvatskih kolega nastale su pri tumačenju novije povijesti, odnosno događaja iz Drugoga svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije.
Tuđman je minuciozno i dosljedno negirao srpske mitove o „genocidnosti” Hrvata, što se posebno drastično očitovalo u tvrdnji o 700.000 pa do milijun žrtava logora Jasenovac.
Bespoštedno je razobličavao tzv. propagandu užasa koja je služila nametanju krivnje hrvatskom narodu i kompromitaciji svake ideje o hrvatskoj državnosti.
Suprotstavljao se i unitarizmu te jugoslavenstvu kao nacionalnoj odnosno nadnacionalnoj kategoriji, kao i negiranju hrvatstva koje se provodilo posebno negacijom hrvatskog jezika i nametanjem tobožnjeg „jugoslavenskog književnog jezika”.
Ipak, glavna razlika bila je u propitivanju avnojske konstrukcije. Tuđman se slagao s tezom kako su avnojska načela bila prvi ozbiljniji pokušaj rješavanja nacionalnog pitanja u višenacionalnoj Jugoslaviji na temelju prava naroda na samoodređenje, ali je tvrdio i da su ta načela ostala nedorečena i pojednostavljena, a primijenjena su često na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda.
To je dokazivao ističući kako su granice BiH iscrtane po linijama osmanskih osvajanja, ali ne u svakom slučaju. Izlaz na more kod Sutorine nije vraćen BiH, nego je pripojen Crnoj Gori, a izlazom na more u Neumu presječen je teritorij Hrvatske, što ima osobito teške povijesno-političke posljedice „kad se zna da je velikosrpski ekspanzionizam, sve do najnovije povijesti, išao za tim, da uz Bosnu i Hercegovinu prisvoji Dubrovnik i južnu Dalmaciju”. Ako se već poštivala „povijesno teritorijalna posebnost”, pisao je Tuđman, zašto onda nije priznat i Sandžak te njegova povezanost s BiH.
Tuđman je smatrao da je bilo pogrešno što se „s potpunim omalovažavanjem” prešlo preko dvadesetogodišnjeg rada građanskih političara te kako je olako odbačeno razgraničenje između Hrvatske i Srbije u Srijemu i u BiH, koje je postignuto hrvatsko-srpskim sporazumom o Banovini Hrvatskoj iz 1939.
Vjerovao je kako je stvaranjem BiH kao posebne federalne jedinice položaj Hrvatske postao krajnje neprirodan, nepovoljan, neprikladan i neprobitačan.
Zbog takvih stajališta optuživan je za „podjelu BiH” iako je kao realan političar ponajviše pridonio njezinu opstanku, s tim što nije prihvaćao zahtjev muslimanske/bošnjačke politike za centraliziranom unitarnom državom.
Tuđman je tvrdio da je federalni ustroj države dobar za nacionalno homogenu državu koja ima posebno definirane regije ili geografski položaj koji podrazumijeva decentralizaciju. Za višenacionalne države, po njegovu mišljenju, pogodna je samo konfederacija.
Tuđman je pisao i kako je u europskoj povijesti puno primjera slabosti i uzroka raspada gotovo svih nadnacionalnih i višenacionalnih državnih tvorevina da bi se itko ozbiljan mogao upuštati u slične neizvjesnosti.
Poznato nam je kako je „socijalistička znanost” gledala na Tuđmanov rad. Višekratno je kažnjavan zatvorom i zabranom javnoga djelovanja, koja mu je istekla tek 1989. godine kada je istekao rok trajanja i komunističkom totalitarizmu.
Odnos prema Tuđmanu mnogi nisu mijenjali ni nakon promjene ustavnog poretka i demokratizacije države. Onima kojima je smetao za komunizma nastavio je smetati i u demokraciji. Više ga nisu mogli ušutkati zatvorom i zabranom, pa su ga nastojali onemogućiti optužbama i objedama.
Osim optužbe za „podjelu Bosne”, koja je zapravo samo inačica optužnice za podjelu odnosno raspad Jugoslavije, Tuđmanu su pripisane i brojne druge „krivnje”. Njegove ideje i teze iznesene u znanstvenim radovima korištene su kao prikaz njegova političkog rada, što one nisu bile, jer je Tuđman bio racionalan i realan političar koji je razlikovao ideje od političkih mogućnosti i prakse.
U tom smislu znakovita je njegova izjava iz veljače 1991. godine: „Međutim, politika se ne vodi samo srcem, politika se mora voditi i razumom, i čak one sile, koje imaju silu da nametnu svoju volju, moraju razgovarati, a kamo li one snage koje svoju volju ne mogu nametnuti, koje svoje pravo ne mogu izboriti silom.”
Politiku osamostaljenja hrvatske države Tuđman je temeljio na pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH. Na prvoj sjednici Hrvatskog sabora, konstituiranog 30. svibnja 1990. nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora, rekao je kako je izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo „okončanje onoga građanskoga rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata”.
Dodao je kako u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje: „Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.”
Takvo stajalište odnosno tako uređeno društvo nije odgovaralo onima koji su htjeli sačuvati dotadašnje privilegije, kao ni onima koji su pomislili da im pobjeda na izborima daje više prava i povlašten položaj u odnosu na one koji su te izbore izgubili.
Oni su, svatko na svoj način, nastavili voditi svoj „građanski rat” koji traje do danas. Istovremeno su vodili i politički odnosno propagandni rat protiv Tuđmana koji je bio glavna smetnja ostvarenju njihovih ambicija i partikularnih ciljeva.
Tuđman je takve imao na umu i kad je na istoj sjednici Sabora rekao: „Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.”
Doista su ti „za prošlost vezani ljudi” sve činili i čine kako bi kompromitirali uvođenje poretka pravne države ali i samoga Tuđmana. Podvale o tobožnjoj podjeli BiH već su objašnjene i razotkrivene te se nitko ozbiljan više na njih ne osvrće.
Rijetki, oni najzagriženiji i najotporniji na činjenice i argumente, povremeno ožive ratno-propagandne podvale o „izdaji Vukovara”, „prodaji Posavine”, „političkim likvidacijama” i slično te ih uporno po uhodanom obrascu koji su postavili operativci Uprave bezbednosti JNA („Labrador”, „Opera”...) pokušavaju podmetnuti Tuđmanu.
U posljednje vrijeme na djelu je jedna nova medijsko-politička operacija čija je posredna meta opet Tuđman, odnosno njegova politička ostavština. Naime, u procesu „nacionalizacije” komunističkih pokreta, odnosno pokušaja sljednika komunističkih partija diljem Europe pa i svijeta da svoju povijest i ciljeve prikažu na potpuno drukčiji, iskrivljen način, plasirana je i teza kako su za osamostaljenje Republike Hrvatske zaslužni komunisti, a ne hrvatski nacionalisti, branitelji, odnosno većina hrvatskog naroda.
Javnost pokušavaju uvjeriti kako se komunisti nisu borili za besklasno društvo i komunistički raj na zemlji, nego za hrvatsku državnost i samostalnost. Dugo se inzistiralo na važnosti ZAVNOH-a i Ustava SFRJ iz 1974. bez kojeg tobože ne bi bilo osamostaljenja, zatim se isticala povijesna uloga J. B. Tita i naglašavalo njegovo „hrvatstvo”, a u novije vrijeme oživjela je teza o „zaslugama” Službe državne sigurnosti, kolokvijalno Udbe.
Kako je „zasluge” Partije bilo nemoguće dokazati jer ih nije ni bilo, pristupilo se mistifikaciji i konstruiranju događaja koje je teško provjeriti, posebno u uvjetima ograničenja pristupu dokumentima iz 80-ih godina, koji su uz to velikim dijelom i uništeni.
Teza o „zaslugama” Udbe davno je korištena, ali je posebno naglašena tijekom procesa izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. Pokrenuta je široka medijska akcija isticanja „zasluga” optuženih i cijelog represivnog sustava koji su vodili, a sve kako bi se utjecalo na javno mnijenje i podržalo odluku aktualne SDP-ove vlasti o neizručenju spomenutih. U temelj konstrukcije ugrađena je činjenica da je u travnju 1987.
Tuđmanu nakon 15 godina vraćena putovnica i pravo na legalan prelazak granice. Naravno, pri tome se ne vidi ništa sporno u tome što mu je putovnica uopće oduzeta, što je u dva navrata suđen i zatvaran zbog „delikta mišljenja” te mu je uskraćeno pravo javnog nastupa.
Podsjetimo se da je Tuđmanu putovnica vraćena nakon što je vraćena Milovanu Đilasu, kada i Vladimiru Šeksu i Živku Kustiću, u to vrijeme istaknutim i poznatim disidentima i intelektualcima. Bilo je to vrijeme bitno promijenjenih političkih okolnosti u zemlji i svijetu; vrijeme „glasnosti” i „perestrojke” u SSSR-u, objavljenog Memoranduma SANU i Slovenskog nacionalnog programa, „otvorenih pisama” i sve otvorenijih političkih i međunacionalnih sukoba u Jugoslaviji.
Komunistička vlast bila je prisiljena praviti kompromise, što su poslije oni i njihovi ideološki i politički sljednici nastojali iskoristiti i predstaviti kao „demokratizaciju”, „liberalizaciju” ili pak kao svoje osobne zasluge za „hrvatsku stvar”.
Tuđmanov bliski suradnik u razdoblju „pomirbe” odnosno u prvim godinama borbe za osamostaljenje i obranu Republike Hrvatske, bivši djelatnik Ozne i Udbe Josip Manolić objavio je dvije knjige „sjećanja” u kojima uglavnom piše kako bi najbolje bilo da je bilo i koje se koriste kao osnovna literatura za ponovni pokušaj iskrivljenja hrvatske povijesti te diskreditacije Tuđmana odnosno njegove političke ostavštine.
Manolić osim „sjećanja” iznosi i svoje „sumnje”, „dvojbe”, „pretpostavke” i „zaključke” koji se ne temelje na činjenicama, nego se usklađuju s političkim zahtjevima i slici o sebi koju želi ostaviti.
Manolićeve teze s radošću i „misionarskom” revnošću prihvaćaju i šire mnogi politikanti i harlekini, neki i sa znanstveno-nastavnim zvanjima, svi već odavno poznati kao smutljivci i zagađivači javnoga mnijenja.
To su oni koje je Tuđman još u svibnju 1990. označio kao „za prošlost vezane ljude koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli” a koji „čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala”.
Svima njima zajedničko je to da ne prihvaćaju društvo „u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”. Takvo je društvo i takvu Hrvatsku Tuđman priželjkivao i gradio.
>> Vladimir Šeks: Manolić krivotvori povijest jer ga je Tuđman odbacio
Hvala za ovaj izvrsan clanak!!