I danas na Balkanu svi nacionalizam koriste kao pokriće, a Europa opet samo stoji i gleda

Sirija je nestala. Sirije više nema, odgovor je Francesce Borri, mlade nezavisne talijanske novinarke, na pitanje što je ostalo od ove zemlje nakon sedam godina rata.

Borri je mjesecima izvještavala iz pakla pobunjeničkog Alepa, odakle se – kako kaže – nikad više neće moći vratiti ni živa ni mrtva. U Zagrebu je ovaj tjedan u izdanju Sandorfa predstavila hrvatski prijevod svoje reportažne knjige “Sirijska prašina”.

Tko je pobijedio u Siriji?
Assad je prevladao, on još uvijek ima moć, ali rat koji je izazvao ustanak 2011. godine zamijenjen je novim ratom, ratom u koji su umiješane mnoge zemlje, a svaka od njih ima svoj vlastiti cilj. Sada, Sirija je samo bojno polje. Jedino vojnici imaju pravo riječi. Za obične građane postoji samo jedna uloga: uloga mrtvaca.

Kakav politički rasplet očekujete u Siriji?
Teško pitanje. Posebno ovih dana. Zapravo, ovih tjedana. U osnovi, Assad je pobjednik: nakon što je pao Alep i nakon pada Ghoute, još je samo jedno pobunjeničko uporište – Idlib. Na sjeveru Sirije. Ono će također biti sravnjeno sa zemljom i rat će biti gotov. Neko vrijeme događat će se samo sporadični napadi diljem zemlje. Ali sve je to izgrađeno na sporazumu između Turske i Rusije. Assad više nema stvarnu moć, Siriju vode strane zemlje – i iznad svih ratni lordovi. Danas su Turska i Rusija na istoj strani, a jučer je Turska srušila ruski avion. Tko zna što će biti sutra? Osim toga, nije riječ o Turskoj i o Rusiji, o nacionalnim interesima: zapravo govorimo o Erdoğanu i Putinu. O osobnim interesima.

Što vas je motiviralo da odete u Siriju i ostanete tamo u vrijeme najžešćeg rata kao nezavisna novinarka, riskirajući život?
Tamo se moralo ići. I još se ide. Znam, u Europi se više ne čine moralni izbori. Ali ja sam živjela na Bliskom istoku, sretala sam svaki dan muškarce i žene, ponekad i djecu, koji su spremni platiti cijenu za ono u što vjeruju – bez ikakve nagrade, bez ikakvog priznanja. Bez slave. Jednostavno zato što treba biti napravljeno.

Kako su ljudi reagirali na vašu odluku da odete u Siriju?
Najčešće su me gledali kao egzotičnu životinju, komentirali bi: “Bila si u Siriji? Zbilja? Kako je to cool!” ili bi me pitali kako je na bojišnici, jesam li ikad vidjela leš, jesam li ikad pucala iz AK47, takve stvari. I zato pišem, ali nikad ne govorim o ratu.

Jesu li vas Sirijci prihvatili?
Bila sam puno više nego prihvaćena, bila sam zaštićena. Možda smatrate da novinari ništa ne znače, da ne čine razliku, ali to nije istina. Kamo god sam išla, ljudi su vjerovali u moć riječi, zapravo oni ne vjeruju u moć novinara, nego u moć čitatelja. Ako ja pišem, čitatelj može doznati i može reagirati. Brojni Sirijci riskirali su svoje živote radi mene nebrojeno puta.

Što vam je najteže padalo kao ratnoj reporterki iz Alepa?
Vaša ravnodušnost.

Na što točno mislite kad kažete “vaša ravnodušnost”?
Na sve vas. Na 99,9 posto vas tamo vani, koje nije briga za Siriju. Koje nije briga ni za što. Svaki dan dobivala sam e-mailove od prijatelja, ili stranaca, koji su me pitali na primjer, za neku literaturu koja im treba za istraživanje, pomoć oko nekog događaja, savjete za godišnji odmor u Tel Avivu, ili za ključeve mog stana u Toskani – svašta. A ja sam možda upravo bila u Iraku. Dok padaju granate. Nikad nitko nije pitao gdje sam. I kako sam.

Zgađeni ste Zapadom? Je li moguće promijeniti Zapad i kako?
Zapravo, nije da mi se Zapad ne sviđa. U konačnici, duboko u sebi ja sam Europljanka. Ali svijet je puno veći od Zapada. Ne znam kako, ali kolonijalizam nikad nije završio – i u Hrvatskoj. Vi znate na što mislim: uz London i Pariz, bivša Jugoslavija izgledala je kao drugorazredna Europa. A zapravo je bila samo drukčija. Mi još uvijek mislimo o sebi kao o vladarima svijeta. Ali nismo to više. Srećom, da, stvari se mijenjaju. Jer ih možemo promijeniti: Zapad smo svi mi. Ništa više od toga. Iza apstraktnog koncepta “Zapada” stvarni su ljudi poput nas.

S vašim iskustvom iz Alepa, što mislite o Islamskoj državi?
Kad govorimo o Islamskoj državi, mislimo na Mosul i mislimo da je gotovo. Ali džihadisti su svuda po Bliskom istoku i dalje. Jer se nitko nije bavio razlozima radikalizacije. Posebno ekonomskim i socijalnim razlozima. Oružje nije dovoljno.

U jednom svom članku napisali ste da je svaka poštena novinarska izdavačka kuća imala dopisnika i u Damasku i među pobunjenicima. Koliko je bilo takvih?
Nekoliko. I uvijek više u Damasku nego na pobunjeničkoj strani.

Što ste naučili o Siriji izabravši da pišete iz Alepa, smješteni među pobunjenicima, a što novinari iz Damaska neće otkriti?
Da biste razumjeli rat, morate pokriti obje strane. Ali obično niste to u prilici. Ako ste bili u Alepu, niste mogli dobiti vizu za Damask. Nije bilo načina. Čitatelji misle da mjesto koje je novinar izabrao, ako je među pobunjenicima, znači da je protiv Assada, ili obrnuto. Ali zapravo, većinu vremena ostanete tamo gdje vas je zatekao početak rata. Osim toga, bez obzira na to kroz što sam sve prošla i bez obzira na to što me Sirija zauvijek ranila, biti u Alepu bila je čast. Prvi dan prekida vatre, prvi sat prvog dana, nakon pet godina ratovanja i 500.000 mrtvih, Sirijci su izašli iz ruina, doslovce iz krša, poput duhova, ispijeni, iscrpljeni: i počeli demonstracije. Jedina je razlika u odnosu na prosvjede prije početka rata, što su sad bili i protiv Assada i protiv Al-Qa’ide. Ali nakon pet godina mi smo tu gdje jesmo: na ulicama. Ponovno. Tražeći slobodu i dostojanstvo. Bila je čast biti sa Sirijcima.

Pisali ste također da uobičajeni stavovi stranih dopisnika utječu na ratove?
U osnovi mi oblikujemo konflikte. Zato što postavljamo priču, a na temelju te priče države i igrači svih vrsta odlučuju što će napraviti – ili što neće napraviti. U Siriji, na primjer, nismo uspjeli objasniti da je revolucija 2011. bila traganje za slobodom i za dostojanstvom. Usredotočivši se najprije na borce, a onda samo na džihadiste, dopustili smo Assadu da zaključi: “Ili ja ili Al-Qa’ida”. Dopisnici uvijek duboko utječu na ratove. Ponekad ih još i pogoršaju.

Pisali ste i o statusu nezavisnih novinara. Kakav je taj status?
Radije bih rekla da sam pisala o iskorištavanim novinarima. To je način na koji medijska industrija danas radi: počnete s vlastitom ušteđevinom u nadi da ćete izgraditi ime, i dobiti poziciju stalnog novinara, i ostajete neplaćeni sve dok ne dođete u “crveno”, a onda vas zamijene novim freelancerom. A to ima užasne posljedice. U osnovi ne pokrivamo događaje za koje mislimo da bi trebali biti pokriveni, one koji su bitni, nego ono što si možemo priuštiti da pokrijemo. Na primjer, zato što nemamo prevoditelje obično razgovaramo s govornicima engleskog, što znači da razgovaramo s imućnima. Ili se povežemo s vojskom, s nevladinim organizacijama, ili s agencijama UN-a, što znači da se pretvaramo u novinare-časnike. Mogla bih nastaviti satima. Na kraju, ne samo da ne znamo što se događa u Južnom Sudanu. Najskuplje novinarstvo je istraživačko novinarstvo: ne znamo više ni što se događa u našim zemljama.

Izvještavate s terena, uvijek ste među ljudima. Vaša je istina puno dublja od bilo koje političke istine. Jeste li doživjeli cenzuru?
Da, prilično često. Svake novine imaju svoja urednička pravila, ali koji put shvatite da je to zapravo urednička politika. Pogotovo kad je riječ o osjetljivim temama, na primjer Palestini ili islamu. Ili vašoj vlastitoj zemlji. Ali sve je na novinaru. Novinar mora braniti svoj rad i držati se toga. Mora reći: ne. Bez obzira na cijenu. Na kraju, vi imate priču. Vaše vas novine trebaju. Trebaju vas i vaše čitatelje. I što više čitatelja imate, što je snažnija veza između vas i vaših čitatelja, to ste snažniji kad se trebate suočiti s urednicima. To je bitka koju čitatelji i novinari vode zajedno.

Vaša knjiga “Sirijska prašina” sirovo je i istinito svjedočanstvo o ratu. Što taj rat znači vama?
Ne vjerujem više ni u što i ni u koga. Sve sam vidjela. Sami ste. I to je to. Nikad se neću vratiti iz Sirije. Ni živa ni mrtva. Nemoguće je oporaviti se nakon rata. Što je nestalo, nestalo je. Nema načina da se izliječite. I to treba ponavljati ponovno i ponovno svima onima koji misle da se ratovima može nešto postići. Sloboda, ili demokracija. Ne, rat nikad neće biti manje zlo. Rat je jednostavno zlo.

Radili ste kao volonterka i aktivistica za ljudska prava na Balkanu. Što ste naučili o BiH?
Diplomirala sam međunarodne odnose. I danas se Daytonski sporazum uči kao uzor. Zatim odete u Bosnu, sve vidite vlastitim očima i… Reći ću to točno onako kako je bilo: u Bosni sam naučila da trebam zaboraviti većinu onoga što me Zapad naučio. I povrh svega, da trebam osjetiti zemlju prije nego što počnem govoriti o njoj.

Mislite li da bi se moglo dogoditi da se vratite na Balkan kao reporterka, možda čak kao ratna reporterka?
Već sam se vraćala. Posljednjih mjeseci bila sam ponovno u svim zemljama bivše Jugoslavije. Bosna je na rubu ekonomskog kolapsa i, općenito, svi na Balkanu opasno koriste nacionalizam kao pokriće: a Europa stoji i gleda, kao i uvijek. Ali svaki put kad se vratim, završim putujući posvuda, prelazeći granice naprijed i natrag ponovno i ponovno. Zato što, unatoč svemu, imate smisla svi zajedno. Zadivljujući ste kada ste svi zajedno. Beskrajna raznolikost, beskrajna ljepota.

U kojem dijelu svijeta sada radite?
U Marawiju sam, na Filipinima. Nalazim se u uporištu Al-Qa’ide. Zato što sam prije nekoliko mjeseci objavila novu knjigu, knjigu o džihadistima. O džihadistima s Maldiva: nearapske zemlje s najvišim postotkom stranih boraca po glavi stanovnika. Danas ratni dopisnici rade čak i na Maldivima. U Bruxellesu i Parizu. Posvuda.